Ispričala sam već nešto o svojem obiteljskom stablu. Ne baš sve, bilo bi previše. Da i sama istražujem svoje predke na findyourancestors.com bih možda otkrila da sam u nekom daleko-bliskom srodstvu s Benitom Mussolinijem. Iste smo visine, ne bi me čudilo. Obično je to i prva stvar koju me ljudi pitaju kada čuju moje prezime.
Pisala sam nešto i o mojem Metkoviću, koji i nije baš moj. Didin je, a i papin. Nemam ni što više pričati jer nije ništa posebno. Samo je ful vruće, i imamo previše mandarina koje šaljemo na otkup, ili ih imamo premalo. Nikako na zelenu granu s tom klimom. Opet ću okrivit Hercegovke.
Također sam pisala i o Zagrebu, koji je moj dom. Ali broj dom jedan. Jedna sam od pobornika koji zagovaraju onu, dom nije mjesto već osjećaj ili ti ga dom je tamo gdje ti je srce.
Mislim da je dom netko, nešto ili negdje - ne treba nužno biti definirano svojim postojanjem ili ne - to je to kad osjećaš to. Kad si svoj. Opušten. Kad možeš hodat gol ili obučen, baš te briga. Mislim ne možeš baš hodat gol u javnosti, jer je zakonom zabranjeno. Osim onak u Nizozemskoj, tam je sve dopušteno. Ali znaš na što mislim.
Tako ja imam nekoliko domova, nebitno jesu li oni osobe ili mjesta. Iako bih se trenutno voljela usredotočit na ona fizička mjesta. Dakle, Zagreb. Dom broj jedan. Gdje sam rođena, gdje sam odrasla - kolko tolko. To je i trenutačno mjesto mog prebivališta, ali i tu nisam osuđena na samo jedan dom. Isto ih imam nekoliko. Perks of being a child of divorce parents.
S druge strane, moj gym - Hard Body Premium Gym Trešnjevka je jedno od mjesta gdje sam doma.
Jezera, otok Murter. Prekrasno malo turističko naselje gdje počinju Kornati. Gdje sam provela neizmjerna ljeta od svoje pete godine života. Neka luda, neka malo manje. Ali sam tam uvijek sretna, čak i kad plačem. I sve je dobro, čak i kad nije. Neki bijeg od stvarnosti, pretpostavljam, ali ne znači da nisi doma ako nije stvarnost.
And last but not least, London, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Dom broj tri. Grad koji poznajem u dušu. Napamet. Bez obzira koliko se puta izgubila. Koliko puta otišla. Pa se opet vratila. Gdje je sve sigurno, čak i kad ti prijete teroristički napadi. Jer si kod kuće i baš te briga, tamo ti se nikad ništa ne može dogodit.
Ispitni rokovi počinju u ponedjeljak, a je evo tražim na internetu gdje bi sljedeće mogla otići na putovanje. U Zagrebu sam od 22.10. a da nisam otišla ni do Velike Gorice, pa me počinje malo hvatat panika. Valjda je to tak kad imaš domove svugdje negdje, teško je zadržat se negdje predugo.
Moj životni moto će zauvijek biti da nije zlato sve što sja, niti su svi koji lutaju izgubljeni. Jer nismo. Znamo točno gdje idemo. Idemo doma.
Zato nikad nisam doma, ali uvijek jesam.
Primjedbe
Objavi komentar