volim svoje mandarine, jednako koliko volim svoje tramvaje

Zagrepčanka sam. Rođena, odrasla i u gradu. Na što bi se najbolji prijatelj moga brata pobunio jer me stalno proziva da nikada nisam doma. Moji korijeni variraju od susjedne Italije (pa sam vjerojatno zato odabrala Gabriolu?), doline Neretve, preko ogranaka Dinarida. Malo me ima u Sloveniji, Njemačkoj, Engleskoj. Svugdje po malo, nigdje skroz. Možda je to moj najveći problem? Dalmatinska sam kći. I unuka. U našoj kući vladao je stih pokojnog Vinka Coce, valjda onaj najpoznatiji, koji ti je sigurno tvoj prijatelj Dalmatinac jednom šapnuo u uho na Dinamovoj utakmici ,,pape i dida bili su Torcida. ''

Makar zapravo, i nisu. Pape je svirao u bendu koji se zvao Ja i ostali jer ga nije previše bilo briga kako se to ostali zovu, a dida je brao mandarine i sadio maslenike dok je smišljao kako ne postaviti fontanu u Metkoviću jer ima bitnijih stvari za uložit novac, recimo dječji vrtić, škola, ne daj Bože, dom zdravlja. Ali su navijali za Hajduka. I dalje navijaju. Smiješan je taj moj pape, baš. Čovjek je sa 18 godina došao u Zagreb, nakon što je završio trogodišnju školu i upisao arhitekturu?! Vremena kad si zapravo mogao upisati arhitekturu, a samo si išao u trogodišnju školu. Danas ćeš ostat samo zidar, a možda ni nećeš postat. Jer si lijen, pa ideš u trogodišnju školu. I tako je on, pravi Dalmatinac iz Metkovića, došao u Zagreb. Danas, valjda sto godina nakon, da ga ne poznajem i da mi nije pape, nikada ne bih rekla da je taj čovjek iz Dalmacije. Priča baš kao da je iz Novog Zagreba na šta mi on kaže da koji kurac ja pričam, da on baš zvuči kao da je iz Dubrovnika. Fakat ne zvuči. Ali je to jedna smiješna priča isto.



Moj pape se rodio baš u Metkoviću, gdje je postojala rađaonica, danas iznad DM-a, tamo blizu novog trga ako znaš. Vjerojatno ne znaš jer nisi nikada bio u Metkoviću jer nemaš zašto ići tamo osim ako nisi iz Metkovića. Makar ni ljudi iz Metkovića više ne idu u Metković.

Dvije godine prije, rodio se njegov stariji brat, ali se on rodio u Dubrovniku jer je baš eto te godine Metković zadesio potres i rađaona je nastradala, pa je on tako, rođenjem u Dubrovniku, bio ugledni građanin. Tako su jednom išli u Split, a moj pape, malograđanin, seljo iz Metkovića je bio ful oduševljen, pa je on tako odlučio svom bratu građaninu reći da je on iz Splita. Jer brat kao nema pojma gdje si se ti rodio dvi godine poslije. Mislim da je najgore od svega što mu je to rekao za vrijeme posjeta zoološkom vrtu, na što mu je brat samo odgovorio : ,, Da, evo ti tu braće '', pokazavši na majmune. To je još smiješnije jer je istu stvar rekao meni i moj brat kad smo se vozili krčkim cestama i naišli na znak opasnosti od divljih svinja, pa je rekao da evo mi brata divlje svinje. Da, evo ga, sjedi pokraj mene u autu.


Uglavnom, tako moj pape Dalmatinac priča baš novozagrebački, što god da on rekao. Ali u trenutku kada se prođe Sv. Rok zaboravi se svako kaj ikada izgovoreno, on odmah pređe na splitsko stanje uma (jer je čovjek očigledno iz Splita, gore sa Marjana) pa ga ulovi fjaka čim puše južina. Ne daj Bože većeg zla. Dosta toga se odrazilo i na mene, mislim da nema većeg novozagrebačkog govornika od mene. To valjda kad imaš to nešto u sebi, ne znaš kad će te ulovit. Moji morski prijatelji bi voljeli da sam pokupila više tamošnjeg govora, al šta ću ti ja. Nekad ću u Zagrebu kasnit po ure i stić u devet manje kvarat kad moram stić u drugu vremensku zonu iz Novog Zagreba.

Ja baš volim tu svoju Dalmaciju. Volim sunce, more, zgodne mornare koje mi mama ne da da ljubim. Pa ih ja svejedno ljubim jer imaju slatke usne i šta sad.

Ali zakaj volim Zagreb? Mrzim riječ zakaj, ali je u ovom slučaju skroz vrijedna.

Imam osjećaj da ljudi koji su iz Zagreba ne pridaju Zagrebu toliko pažnje, u stvari, da nisu svjesni što imaju dok se ne presele na neko drugo mjesto. Mi nemamo to neko splitsko stanje uma, ne znam. Nije to naš đir.


Ali ja baš eto, obožavam Zagreb. Iako nema sunce, niti rivu ispod sunca zlatnoga. Nema čak ni jebenu rijeku. Sava u Zagrebu nije rijeka, već neki mali, jadni potočić koji dijeli Stari od Novog dijela. To mi vjerojatno najviše nedostaje, jer obožavam mostove. Nemamo Korzo, niti pješački most na Dravi za kojim nekad patim. Ni kale tisne, a ni klapske pisme. Ali Cigane s tamburama u restoranima? Apsolutno da.

Što onda još imamo, osim statusa glavnog grada? Neki duh, pretpostavljam. Teško za opisati. Mi stalno negdje žurimo, kod nas ništa nije pomalo. Nervozni smo, stalno u pokretu, žalimo se konstantno i to nas smeta, ali ništa ne činimo po tom pitanju jer nam je to ipak u redu. Prihvaćamo. Volim to što u Zagrebu stalno nešto moraš raditi. Što on nije grad za odmor. Volim ga ljeti, iako često nisam tu da doživljavam vrućinu s asfalta. Volim ga i zimi, možda najviše. Tri godine najljepši advent u Europi nije bezveze. Pizdim li na to da ZET potpuno poludi kad padne milimetar snijega (ili čak i ne)? Naravno, ali volim.

Volim Zagreb i tijekom jeseni, kad onak lišće lijepo pada, dok je sve žuto smeđe, pa sjediš pred faksom na Trgu Maršala Tita (NE HRVATSKE!!!) i gledaš u HNK. Više volim tako sjedit vani dok je lijepo, nego ući unutra, ali Bože moj. Ne možeš sve. Volim Hendrixov most, koji je najveći zagrebački ljepotan. Volim i to što nekad moraš hodat do iduće stanice, možda čak i iduće tri jer ti busa nema još tri godine. Pa kad dođe bakica koja je do stanice šepala odjednom postane Bolt u utrci za mjesto. Volim i Bandićeve fontane, iako ne koliko on sam. Volim to što zapravo nikog nije briga što si obukao, iako se kao prave. Nije ni toliko bitno kak se ponašaš, osim ako stvarno nisi seljačina. Živimo te svoje živote. Užurbane, rastrojene, ljutite i nabrijane. Doma smo. I ne bih to mijenjala za sva mora ovog svijeta. Možda bih za jednu poštenu rijeku.