Obećala sam ti drugi tekst odmah, u kojem pišem o sebi.
Zaboravila sam iskreno kako se ovo radi, pisanje, mislim. Čak sam se pola sata dvoumila koji ću font odabrati - jer sam užasno praznovjerna da dobar tekst mogu napisati samo u odajama svojeg Worda na svojem laptopu, ne tvojem.
Nekoć sam pisala u Tahomi ili Times New Romanu, kad pišem skriptu pišem u Calibriju jer baš izgleda skriptasto i malo te taj font tjera da učiš. Samo malo. Odabrala sam Gabriolu, jer mi se sviđa ime. Iako ne volim ime Gabri(j)ela ; ništa osobno djevojkama koje ga nose (fantastične ste sve od reda), ali sam ful osjetljiva na ženska imena. Zapravo sva imena. Ali ti neću reći da imaš ružno ime jer sam pristojna. Gabriola mi se dopala jer zvuči talijanski, kojeg nisam nikad učila a volim ga više od španjolskog. I malo me podsjeća na raviole. Volim raviole, pogotovo kad ih radi moja baka iz Metkovića. Makar nju pretjerano ne volim, što je možda nepristojno za reći iako sam maloprije spomenula da sam pristojna, ali nikad svojoj baki nisam rekla da ju ne volim. Nisam joj rekla ni da ju volim, iako je ona klasična baka koja te ne pušta praznih ruku iz svojeg stana. Voljela bih da u te ruke češće stavi raviole. Uglavnom uvaljuje pohane šnicle u kojima se moj brat guši. Dobro pravi i kolače od višanja, kao i one suhe bajamine. Ne znam zašto ne volim svoju baku iz Metkovića onoliko koliko volim njezine raviole. Rekla sam da je ona klasična baka koja te šopa hranom, ali je ona ista baka koja će ti na tanjur utrpati šest kila pire k(r)umpira i dvjesto pohanih šnicela, pa te pitati : ''Al ti je malo?!'' i prije nego što joj uspiješ odgovoriti : '' Jebote baka, stavila si mi pun kurac'' će ti reći da ti je previše jer si ti mlada djevojka koja mora paziti na svoj izgled jer je ona u tvojim godinama bila oličenje ljepote. Visoka, mršava, crnokosa. Možda zato drži samo jednu fotografiju iz svoje mladosti na noćnom ormariću iznad kreveta? I ja bih držala tu jednu, da se ne vidi na ostalima koliko sam debela i nezadovoljna svojim životom jer jedina u obitelji nisam završila fakultet. Nisam ga ni probala upisati jer sam se udala sa 18 godina. Ali se udala za dobrog čovjeka, to ne mogu osporiti, niti želim, jer je moj dida baš super lik, a za njega sam uvijek njegova una, pojela šest ili osamdeset šest šnicela. Moj dida je nekoć davno, dok je moja baka bila manje nezadovoljna, bio gradonačelnik Metkovića. Zapravo nije on bio, bio je gradonačelnikova desna ruka što znači da je radio sve njegove poslove i bio veća faca od tog gradonačelnika koji je bio gej. Sigurno je bio bolji od Bože Petrova. Tako je moj dida bio glavna faca u gradu. Šta bio, zapravo, i dalje je glavna faca u tom gradu. Sigurno veća od Petrova. Iako on ide u krevet u devet i po i budi se u četiri kako bi otišao na svoja polja. Volim ta polja. Ponosim se svojim neretvanskim mandarinama. Ali ne volim Metković. Niti svoju baku. Ali sam na neki čudan način izrazito ponosna što dolazim iz dalmatinske obitelji iz Metkovića, ne hercegovačke. Nije da ne volim hercegovce, ne volim djevojke iz Čapljine koje su došle i udale se za moje Metkovčanine i pohercegovačkile taj grad. To uopće nije riječ, ali zašto ne bi bila? Uz to, ne volim što je Metković grad u dolini. Volim što je u dolini moje Neretve, ali doline su u kurcu. Isto kao i kotline i zavale. Prevruće ti je. Ako niste nikada bili u Metkoviću, ne zna te kakva su tamo ljeta. Ili jeseni. Bilo koje doba godine zapravo, temperature minimalno 30 stupnjeva. Onda ne volim taj osjećaj kad sam dolje u tim dolinama, okružena tim brdima dok se sva cijedim i imam osjećaj da me ta brda još više guše. I nemam kamo pobjeći. Jer još nisam obrala sve mandarine. Gospe ti.
Zaboravila sam iskreno kako se ovo radi, pisanje, mislim. Čak sam se pola sata dvoumila koji ću font odabrati - jer sam užasno praznovjerna da dobar tekst mogu napisati samo u odajama svojeg Worda na svojem laptopu, ne tvojem.
Nekoć sam pisala u Tahomi ili Times New Romanu, kad pišem skriptu pišem u Calibriju jer baš izgleda skriptasto i malo te taj font tjera da učiš. Samo malo. Odabrala sam Gabriolu, jer mi se sviđa ime. Iako ne volim ime Gabri(j)ela ; ništa osobno djevojkama koje ga nose (fantastične ste sve od reda), ali sam ful osjetljiva na ženska imena. Zapravo sva imena. Ali ti neću reći da imaš ružno ime jer sam pristojna. Gabriola mi se dopala jer zvuči talijanski, kojeg nisam nikad učila a volim ga više od španjolskog. I malo me podsjeća na raviole. Volim raviole, pogotovo kad ih radi moja baka iz Metkovića. Makar nju pretjerano ne volim, što je možda nepristojno za reći iako sam maloprije spomenula da sam pristojna, ali nikad svojoj baki nisam rekla da ju ne volim. Nisam joj rekla ni da ju volim, iako je ona klasična baka koja te ne pušta praznih ruku iz svojeg stana. Voljela bih da u te ruke češće stavi raviole. Uglavnom uvaljuje pohane šnicle u kojima se moj brat guši. Dobro pravi i kolače od višanja, kao i one suhe bajamine. Ne znam zašto ne volim svoju baku iz Metkovića onoliko koliko volim njezine raviole. Rekla sam da je ona klasična baka koja te šopa hranom, ali je ona ista baka koja će ti na tanjur utrpati šest kila pire k(r)umpira i dvjesto pohanih šnicela, pa te pitati : ''Al ti je malo?!'' i prije nego što joj uspiješ odgovoriti : '' Jebote baka, stavila si mi pun kurac'' će ti reći da ti je previše jer si ti mlada djevojka koja mora paziti na svoj izgled jer je ona u tvojim godinama bila oličenje ljepote. Visoka, mršava, crnokosa. Možda zato drži samo jednu fotografiju iz svoje mladosti na noćnom ormariću iznad kreveta? I ja bih držala tu jednu, da se ne vidi na ostalima koliko sam debela i nezadovoljna svojim životom jer jedina u obitelji nisam završila fakultet. Nisam ga ni probala upisati jer sam se udala sa 18 godina. Ali se udala za dobrog čovjeka, to ne mogu osporiti, niti želim, jer je moj dida baš super lik, a za njega sam uvijek njegova una, pojela šest ili osamdeset šest šnicela. Moj dida je nekoć davno, dok je moja baka bila manje nezadovoljna, bio gradonačelnik Metkovića. Zapravo nije on bio, bio je gradonačelnikova desna ruka što znači da je radio sve njegove poslove i bio veća faca od tog gradonačelnika koji je bio gej. Sigurno je bio bolji od Bože Petrova. Tako je moj dida bio glavna faca u gradu. Šta bio, zapravo, i dalje je glavna faca u tom gradu. Sigurno veća od Petrova. Iako on ide u krevet u devet i po i budi se u četiri kako bi otišao na svoja polja. Volim ta polja. Ponosim se svojim neretvanskim mandarinama. Ali ne volim Metković. Niti svoju baku. Ali sam na neki čudan način izrazito ponosna što dolazim iz dalmatinske obitelji iz Metkovića, ne hercegovačke. Nije da ne volim hercegovce, ne volim djevojke iz Čapljine koje su došle i udale se za moje Metkovčanine i pohercegovačkile taj grad. To uopće nije riječ, ali zašto ne bi bila? Uz to, ne volim što je Metković grad u dolini. Volim što je u dolini moje Neretve, ali doline su u kurcu. Isto kao i kotline i zavale. Prevruće ti je. Ako niste nikada bili u Metkoviću, ne zna te kakva su tamo ljeta. Ili jeseni. Bilo koje doba godine zapravo, temperature minimalno 30 stupnjeva. Onda ne volim taj osjećaj kad sam dolje u tim dolinama, okružena tim brdima dok se sva cijedim i imam osjećaj da me ta brda još više guše. I nemam kamo pobjeći. Jer još nisam obrala sve mandarine. Gospe ti.
Primjedbe
Objavi komentar