londone, ljubavi moja!

Negdje ima neki super citat da je s najdražim gradom isto i kao s najdražom ženom - nemoguće je objasniti što nas je to vezalo. 

Ne bih znala kako je s najdražom ženom jer sam žena. Najdraža žena u mom životu je moja majka i znam što me vezalo za nju - majka mi je, a i najbolja prijateljica. Osoba čiji je ovo citat zasigurno je muškarac i njegov odnos je ipak nešto drugo. Ali ga razumijem u ovom pogledu grada. 

U London sam prvi put došla 4.ožujka 2011.godine, uskoro evo, brojimo sedam godina otkako smo se upoznali. Najsimpatičnije mi je da sam tada išla u šesti razred osnovne škole i baš smo iz engleskog jezika učili nešto o Ujedinjenom Kraljevstvu, i naravno, Londonu, pa su naši jedanaestogodišnji mali umovi bili fascinirani nekim tamo lijepim engleskim gradom. Svi smo bili ful oduševljeni, a nitko do tada nije bio uopće na Otoku, a tek u Londonu. Meni, sretnici, tad se pružila prilika kada je moja teta došla srediti papire u Hrvatskoj i rekla pet jednostavnih riječi : ,,Moja su vam vrata otvorena. '' Naravno da to svi kažu, pa te zapravo ne žele kod sebe. Ona je jedna od rijetkih osoba koja je to uistinu mislila, pa smo tri mjeseca nakon učinile isto. 

Čim sam kročila na britansko tlo, osjećala sam to. A dok ovo pišem osjećam se kao Oprah dok je pričala o Chicagu, ali je tako. Mislim, šta sam ja tad znala, moje maleno dvanaestogodišnje srce je bilo toliko uzlupano jer sam negdje otputovala - da nije shopping u Grazu. Ali znate ono, kad gledate gradove u filmovima ili na fotografijama i ne možete zamisliti da ćete jednog dana hodati tim ulicama? Upravo tako sam se osjećala.

London sam htjela posjetiti vjerojatno još od prvog osnovne, kada sam prvi put gledala Harryja Pottera. Onda sam ga stvarno posjetila. U zračnu luku je po nas došao tetin muž, koji je inače Irac, i to je bio prvi put u mom životu da sam se susrela s nekim čiji je materinji jezik engleski i koji ne razumije hrvatski apsolutno ništa. Tada me pitao što u Londonu želim vidjeti. Odgovorila sam sve. Jer, zbilja sam htjela vidjeti sve, makar nisam znala što to sve jest.

Od 4.ožujka prije sedam godina, London sam posjetila x puta. Jedna djevojka iz srednje škole jednom mi je rekla : ,, Tara kad ide u London je kao kad se Lessie vraća kući! '' i nema veće istine od te. Svaki put iznova. Ja sam tamo doma. Tijekom godina, upoznala sam cijeli grad, vjerojatno znam linije podzemnih napamet. Kad prvi put dođeš u London, prva stvar koju želiš vidjeti je sigurno Big Ben i Westminsterska palača, pa je tako bilo i meni. Ako nemaš sliku kod velikog sata (jer druge države nemaju sat?), jesi li uopće bio u Londonu? To je navodno treći najveći satni toranj na svijetu, ali sam očekivala da će biti veći. Kao i neke druge stvari u mom životu, pa nisu bile. Jebiga. Ali često razmišljam koje mi je najdraže mjesto u gradu, kad bih baš morala strogo izabrati. Najviše volim šetnje South Bankom, kad siđem sa 224 koji me točno vodi iz Claptona do St. Paula. Nekoć je vodio do Tottenham Court Rd, ali je ove godine toliko bilo radova, pa je većina autobusnih linija bilo preusmjereno do katedrale. Taman. Siđem na St. Paulu, moram se prošetat okolo cijele katedrale jer je stanica malo iza. Vjerujem da nikada u životu nemaš previše slika katedrale sv. Pavla, koja je, bez imalo razmišljanja, za mene najljepša građevina na svijetu. Usudim se reći i ljepša stotinu puta od Sagrade Familie. Oprosti, Gaudi. Dođem do mosta Millennium. I sad, najdraže mjesto u Londonu, ako vas zanima? Doslovno malo poslije križanja Petter's Hilla i Castle Baynard's St. Dok si leđima okrenut St. Paulu, pa ispred sebe vidiš taj divni most koji te vodi do Tate Modern galerije. Tada, tamo, u tom trenutku sam najsretnija osoba na svijetu. 

Volim se tako prošetati do Tatea preko mosta na kojem bacim pogled do Tower Bridgea, nekad čak i uđem unutra pogledat nešto da se kulturno uzdignem iako me likovna umjetnost previše ne fascinira. Zapravo volim zgodne zaštitare tamo koji misle da pričam ruski dok razgovaram na mobitel, i smiju se mojim malim ruksacima jer su premaleni da mogu u njih utrpat bombu. Volim izaći kroz stražnja vrata, popit srednji cappucino u Starbucksu jer sam basic white girl, što nisam, ali Starbucks je više od lijepih čaša za naslikavanje, imaju fakat dobar cappucino za 2.75 funti. Ako imam vremena i ne trebam pokupiti sestrične/ostalu djecu iz škole gore u Hackneyu, šetat ću se Temzom. Čak i ako je oblačno, što je stalno. Hackney je udaljen od centra skoro sat vremena busom, ali mene i dalje smeta kada mi netko kaže da je London prevelik. Mislim kako nema grada koji će me zadovoljiti u veličini, a vjerojatno nema ni muškarca? Nisam bila u Tokiju.

Dakle, super mi je ta ruta od Tatea do South Banka na kojem simpatični ulični sviraći na violinama izvode Chandelier i totalno me oduševe. Tamo gdje je London Eye, jel. Ali on nije previše bitan. Prvi put kad sam došla u London htjela sam otići gore i pogledati grad iz zraka više nego išta, ali je bio prevelik red za karte i mojoj teti i mami se nije dalo čekati, ali su obećale da idemo drugi put kad dođem. Teta mi je rekla da prijateljima kažem da sam bila, ali da nisam pretjerano oduševljena jer je ona bila u dva navrata i nije joj se svidjelo. To sam i napravila. Drugi put, 2014.godine sam stvarno otišla na londonsko oko, ali sam ja bila oduševljena. Imam odlične fotografije malog Bena iz zraka. Uglavnom, volim baš to mjesto kad dođeš do oka i odeš skroz do obale pa pogledaš desno i vidiš Westminster. Jedna sam od onih koja više voli promatrati taj dio s udaljenih lokacija nego zapravo biti tamo. Na Waterloo možeš stat i okinut super fotke, ali se moraš paziti da te ne pregazi bus. 

London je puno više od Westminstera, London Eyea, Millenniuma, Tower Bridgea i svih drugih famoznih lokacija koje doista nisu za podcjenjivanje, ali nitko ne priča o buvljacima u Claptonu, jednom presimpatičnom kafiću u dvorištu pokraj postaje Dalston Junction gdje znaju biti odlični glazbeni festivali, a ljudi prodaju hranu u kamionima koji su okićeni lampicama. Nitko ne priča o parkovima, koji su najljepši parkovi na svijetu. Ne mislim na St James park gdje zasigurno i sama kraljica voli šetati nedjeljnim jutrima, ili pak na Hyde Park koji jest savršen, ali je mainstream. Govorim o parku Viktorija, Hackney Wardsu ili čak Primroseu. Primrose Hill je jedan brežuljak usred četvrti Camden i daje najljepši pogled na grad. Najviše me fascinira činjenica da je to maleno brdo usred samog grada, koji daje pogled na grad sam. Velika je razlika između Primrosea i Greenwicha koji je nezamjenjiv, ali je dosta daleko od centra. Ali Camden. Camden Lock Market. Nešto posebno. Mjesto gdje će svi pronaći nešto za sebe. Prodaje se hrana sa svih strana svijeta, prodaju gluposti od skečiranih kondoma, suvenirskih privjesaka za ključeve, do ručno izrađenih unikatnih haljina iz 1960-ih. Mjesto gdje će te mladi tamnoputi mladići besramno pitati želiš li zapaliti s njima joint, na što ćeš ti naravno odgovoriti ne jer te mama učila da ne smiješ uzimati travu od nepoznatih ljudi, koliko god da bi želio zapaliti s njima jer su zgodni i crni. Onda se možeš prošetati dolje kroz kanale, uz rijeku. Vidjeti Camden's Locks u koji ulaze brodovi da se podignu ili spuste na nižu razinu rijeke. Možeš samo šetati uz rijeku i gledati sve te prekrasne bašte. Neprocjenjivo. Mislim da ipak najviše od svih silnih pogleda i mjesta u Londonu najviše volim osjećaj koji imam kad sam tamo. To nije samo sreća, unutarnji mir. To je ljubav. Ljubav kakvu nikada nisam osjećala prema jednoj živućoj osobi. Neke ljubavne priče nisu bestseleri, neke nisu ni povezane s osobom, ali ih to ne čini manje ispunjeno ljubavlju. 

Bez obzira na sve strašne stvari koje pogađaju ovaj prekrasan svijet, koje su nekoliko puta pogodile i moju ljubav, s njim ću se uvijek osjećati sigurno. Kada sam zadnji put odlazila, svi su mi govorili da se pazim, da ne idem previše iz svog kvarta, da se klonim gužve, ali da od nečega moram pobjeći, ja bih se baš tamo i sakrila. U neku lijepu baštu, vjerojatno. Nisam mislila da te doslovno srce može boljeti od sreće, ali dok osjećam te ulice, čekam vlak na Homertonu ili kupujem 3 za 1 ponudu u Tesco Expressu Stoke Newington, znam da može. Londone, ljubavi moja!