Vjerojatno jedini tekst koji zaslužuje veliko početno slovo u naslovu. Ona nije majka, ona je Majka. Fantastična žena, baš ono, fantastična. Mislim, ide mi nekad na živce kao i svaka mama, ali to je normalno. Nije klasična mama. Često nosi moju odjeću, ali za uzvrat nosim i ja njezinu. Dizajnerica je, usto i fitness trenerica. Hard body trenerica. Profesionalno i administrator na Facebook stranicama. Nekad odlazi iz kuće u podne, pa se vrati u ponoć. Nekad je nema 24 sata, nekad tjedan dana ne izlazi iz kuće. Često me zamoli da napravim ručak jer ona ne stiže, ili da pospremim kupaonicu. Ne da mi se, ali nju volim pa uglavnom napravim sve što traži od mene. Uglavnom.
Moja Majka ne peče kolače. Sjećam se da je znala napravit neki kul kolač od puno palačinki, ali to nije već radila desetljećima. Bez obzira što ih ne peče, nezamjenjiva je u pogledu hrane. Nitko osim nje ne zna koliko volim losos i gorgonzolu. Jednom sam joj spomenula, negdje čini mi se na početku godine, kako bih voljela za rođendan (koji je u svibnju) muffine od gorgonzole. Zapisala je to na neki papirić i pospremila u novčanik, misleći da će tu činjenicu potpuno izgignorirati, ali tog petka, prije negdje šest godina, mene su zaista iz škole dočekali muffini od gorgonzole. Svake godine mi za rođendan obavezno napravi losos. Ili dođe iz dućana i donese mi zobenu kašu koju ne jede nitko osim mene i obično ju ne kupuje nitko osim mene. Te neke sitnice.
Moja Majka nije klasična majka, ali ima tri klasična pravila.
Prvo, nikada mi ne smije biti hladno. Drugo, obavezno joj se moram javiti, što često zaboravim. Uvijek. Kad sam dobro, kad sam loše, kad sam doma ili vani. Ne u napornom smislu, već samo da zna na kojoj sam valnoj duljini. Da me ukradu (i da otimači kojim slučajem joj jave da su me ukrali) prvo bi im se zahvalila što su javili, a onda bi ih zamolila da me pokriju nečim ako su me već strpali u hladni prtljažnik.
Pravilo broj tri, ne sjedaj s bilo kime u auto. Zato bi vjerojatno pizdila što su me ukrali, pa sam se morala voziti sa strancima. Majke mi. Nije da baš sjedam sa svakim u auto, ali ako me iz izlaska nije dovezao Uber, radije joj neću reći. Draže joj je da čekam bus u Vodicama do pola deset ujutro nego da me netko odveze, a ona ne zna tko to.
Moja Majka nije mom material. Da ju vidiš na ulici, pomislio bi da je zgodna žena, sređena, sigurno s nekim dobrim poslom i zasigurno premlada za dijete od 20 godina. Ali ta žena je završila dva fakulteta prije nego što je uopće pomislila na djecu, što ne znaš.
I sama priznaje da baš ne voli djecu, a da joj daš bebu u ruke (koja uz to plače) će ga vjerojatno odložiti u krevetić i natočiti si čašu vina. Jednom sam ju pitala zašto pije vino, a odgovorila je da ju čini pametnijom. Nisam to shvaćala s deset godina, ali shvaćam sada.
Nije jedna od onih koja je stalno doma, kuća joj ne miriše na vanili kiflice i cimet, niti ne zna koje sve točno predmete imam na faksu. Niti na koji sam kolokvij izašla. Ali me zna. I uvijek je tu za mene. Sa čašom vina. Ona je najhrabrija osoba koju poznajem, koja čvrsto drži svoje stavove. Ne bih ju time mijenjala za sve palačinke i kiflice ovog svijeta.
Nikada, srećom, nisam shvaćala djevojke koje nemaju otvoren odnos sa svojom mamom i koje bi me blijedo gledale kad bi im rekla da svojoj mami mogu reći sve, baš sve. Doslovno. Jedan dan sam ju nazvala na moru i rekla kako sam se spetljala s jednim dečkom koji je divan i krasan, ali da ima jedan mali problem. Problem u veličini. Nasmijala se, i rekla da nekad nije bitna veličina, već tehnika. Pa sad ti reci.
Moja Majka ne peče kolače. Sjećam se da je znala napravit neki kul kolač od puno palačinki, ali to nije već radila desetljećima. Bez obzira što ih ne peče, nezamjenjiva je u pogledu hrane. Nitko osim nje ne zna koliko volim losos i gorgonzolu. Jednom sam joj spomenula, negdje čini mi se na početku godine, kako bih voljela za rođendan (koji je u svibnju) muffine od gorgonzole. Zapisala je to na neki papirić i pospremila u novčanik, misleći da će tu činjenicu potpuno izgignorirati, ali tog petka, prije negdje šest godina, mene su zaista iz škole dočekali muffini od gorgonzole. Svake godine mi za rođendan obavezno napravi losos. Ili dođe iz dućana i donese mi zobenu kašu koju ne jede nitko osim mene i obično ju ne kupuje nitko osim mene. Te neke sitnice.
Moja Majka nije klasična majka, ali ima tri klasična pravila.
Prvo, nikada mi ne smije biti hladno. Drugo, obavezno joj se moram javiti, što često zaboravim. Uvijek. Kad sam dobro, kad sam loše, kad sam doma ili vani. Ne u napornom smislu, već samo da zna na kojoj sam valnoj duljini. Da me ukradu (i da otimači kojim slučajem joj jave da su me ukrali) prvo bi im se zahvalila što su javili, a onda bi ih zamolila da me pokriju nečim ako su me već strpali u hladni prtljažnik.
Pravilo broj tri, ne sjedaj s bilo kime u auto. Zato bi vjerojatno pizdila što su me ukrali, pa sam se morala voziti sa strancima. Majke mi. Nije da baš sjedam sa svakim u auto, ali ako me iz izlaska nije dovezao Uber, radije joj neću reći. Draže joj je da čekam bus u Vodicama do pola deset ujutro nego da me netko odveze, a ona ne zna tko to.
Moja Majka nije mom material. Da ju vidiš na ulici, pomislio bi da je zgodna žena, sređena, sigurno s nekim dobrim poslom i zasigurno premlada za dijete od 20 godina. Ali ta žena je završila dva fakulteta prije nego što je uopće pomislila na djecu, što ne znaš.
I sama priznaje da baš ne voli djecu, a da joj daš bebu u ruke (koja uz to plače) će ga vjerojatno odložiti u krevetić i natočiti si čašu vina. Jednom sam ju pitala zašto pije vino, a odgovorila je da ju čini pametnijom. Nisam to shvaćala s deset godina, ali shvaćam sada.
Nije jedna od onih koja je stalno doma, kuća joj ne miriše na vanili kiflice i cimet, niti ne zna koje sve točno predmete imam na faksu. Niti na koji sam kolokvij izašla. Ali me zna. I uvijek je tu za mene. Sa čašom vina. Ona je najhrabrija osoba koju poznajem, koja čvrsto drži svoje stavove. Ne bih ju time mijenjala za sve palačinke i kiflice ovog svijeta.
Nikada, srećom, nisam shvaćala djevojke koje nemaju otvoren odnos sa svojom mamom i koje bi me blijedo gledale kad bi im rekla da svojoj mami mogu reći sve, baš sve. Doslovno. Jedan dan sam ju nazvala na moru i rekla kako sam se spetljala s jednim dečkom koji je divan i krasan, ali da ima jedan mali problem. Problem u veličini. Nasmijala se, i rekla da nekad nije bitna veličina, već tehnika. Pa sad ti reci.
Primjedbe
Objavi komentar