Preskoči na glavni sadržaj

prijateljstvo nikada nije izašlo iz mode

Carrie Bradshaw jednom prilikom je izjavila da modni trendovi prolaze, ali da prijateljstvo nikada nije izašlo iz mode. Volim Seks i grad. Volim i prijateljstva. Živim podvojena u mišljenju imamo li pravo birati obitelj, ali zasigurno možemo izabrati prijatelje. Vjerujem da, na neki način jesam odabrala svoju obitelj, koju volim - ali nije obitelj kakvu je moja duša možda priželjkivala. Ja sam jedna od onih koja nikada nije imala velike obiteljske ručkove na kojima bi se roštiljalo i veselilo, donosili kolači, a ljudi se međusobno voljeli. Ako bismo kojim slučajem napravili veliki obiteljski ručak, mi se nismo voljeli, ali smo se barem pravili. Vrijedi li to? Srećom su mi se roditelji razveli pa više nema lažnih božićnih očekivanja.

Ali, moje prijateljice su moja obitelj. Ona prava, koja će imati veliki ručak.  Koja te prihvaća baš onakvim kakav jesi nebitno koliko hrane imaš na tanjuru. Skoro kao i moj dida. Osim moje trenutačne kolegice i usudim se reći, životne drugarice koja me prati u školskim klupama 12 godina, koja će ti prokomentirati ako si stavila previše blitve na tanjur. Ili krumpira, više se ne sjećam. Ljetovale smo to ljeto, ljeto 2016., na Pagu u apartmanima mog pape. Voljela bih reći da smo tamo išle raditi, ne ljetovati, ali s obzirom da nam se život svodio na izležavanje po kaučima u slobodnim apartmanima i masovno žderanje kokica, to nije baš istina. Osim kokica, nekad smo znale pojesti i tjesteninu s vrhnjem za kuhanje, a od tad više ne želim čuti za njega. Ali ju svejedno volim, brojala domaćice koje sam stavila navečer tijekom totalno poštene partije una u usta ili ne. 

Moja najbolja prijateljica jednom mi je rekla da obitelj ne završava krvnim srodstvom, ali isto tako tu ne počinje. Obitelj je tu, u dobru ili zlu. Moja najbolja prijateljica mi uopće nije najbolja prijateljica. Kad bih uspoređivala odnose koje imam s nekim drugim ljudima, sigurna sam da bi se pojavila osoba koja bi se savršeno uklapala u kalup tipične najbolje prijateljice - ona koja je s tobom svaki dan na kavi, s kojom imaš milijun slika i s kojom pričaš 0-24. Ali ona nije tipična najbolja prijateljica, ona je prava najbolja prijateljica. Vjerojatno je najveći samosjebač u životu i pravi probleme tamo gdje ih nema, ali stvarno NEMA. Koliko god da ju želim puknut girijom od 32 kile u glavu svaki put kad me zove s istim problemom, toliko ću ju saslušati i ponoviti istu stvar jer tko zna, možda me prvih sto puta nije čula? Ipak, to ne rade najbolje prijateljice, to radi obitelj. 

Pohađala sam Osnovnu školu Dugave. U Dugavama. Klasika. Barem nisam išla u Fran Galović. Dugave su možda šugave, ali Franceki su oduvijek bili pajceki. Šalim se, ali na kraju dana smo ipak svi živjeli u Dugavama i ako su one šugave, šugav si valjda i ti koji tu živiš? Zapravo sam prvo bila smještena u c razred, ali tamo nikoga nisam poznavala i u razredu je bila jedna grozna crnokosa djevojčica koja me maltretirala, pa sam se prebacila u b razred. Ta grozna crnokosa djevojčica je kasnije postala moja obitelj, a nije me zapravo maltretirala tad, već u sedmom razredu, ali sam joj ipak sve oprostila i danas joj vraćam time što joj ne odgovaram na poruke kad ima problem. U tom novom razredu sam upoznala ostatak svoje odabrane obitelji. Upoznala sam i one koji su se pojavili onako usput, ali ove koje sam do danas zadržala, to su najbolje djevojke na svijetu. 
 To su jedne od onih osoba koje će biti uz tebe koliko god da vas životne prepreke daleko razdvoje. Koje će te zvati u pola dva ujutro iz Žirafe u Gundulićevoj dok si ti u Londonu i propuštaš osnovnoškolsko okupljanje. Koje će s tobom satima sjediti na vrtuljku i plakati. Koje možeš nazvati u bilo koje doba dana ili noći, a one će biti ovdje. Nebitno jesu li na poslovima, fakultetima, treninzima. S njima možeš razgovarati o postanku svemira, kao i o novoj guzi Kim Kardashian. Ako u ovom ludom svijetu pronađete osobe koje su jedinstvene, čiste i stvarne, čuvajte ih dobro, nema ih na bacanje. 


this one's for you, ladies. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Tin Ujević : blizak svima, a različit od svih

,, Vidovit i vitalan, pomnožen sa svijetom, on je, kad to jeste, najživotniji i najmoderniji naš pjesnik, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. ''  Riječi su to kojima je Jure Kaštelan opisao Augustina Tina Ujevića, rođenog na današnji dan, 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu.  Zamisli, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. Teško da možeš ostati ravnodušan na takav opis.  Evo nje, opet se našla pisati o poeziji, kažeš. Jesam, da, a šta ću kad sam ti takva. Ona koja u 2019. godini još uvijek čita avangardnu poeziju. A čak ni ne studira književnost. Bliska svima, različita od svih. Baš poput Tina.  Poprilično sam uvjerena da sam u prošlom životu rakijala s njim rame uz rame na potezu Teslina-Masarykova i slušala tu čaroliju riječi, nikad potpuno trijezna. Jednom kad su Ujevića pitali zašto toliko pije, on je odgovorio: ,, Jer vas ne mogu gledati'', misleći na hrvatski narod.  Ali, znate šta, nije on bio ni blesav. U  Masarykovoj 13 nalazila se...

dobri momci, zločesti dečki i Al Pacino

Filmovi. Nikad nisam voljela ljubavne filmove i ne možeš mi reći da želiš da je John Hughes režirao tvoj život. I da je onaj netflixov film o svim dečkima koje je neka djevojčica voljela najljepši film na svijetu. Najljepši film na svijetu vjerojatno je Schindlerova lista ili bilo koji film Stevena Spielberga koji bi me mogao natjerati na suze i da snimi muhu zarobljenu u paukovoj mreži. Ali, valjda ovisi što preferiraš i o ukusima se ne raspravlja. Iako ćemo uvijek raspravljati.  Raspravljat ćemo o tome jesu li nam zgodniji frajeri s plavim ili smeđim očima, svijetlom ili tamnom kosom, sa six packom ili dad bodsima . S dad bodsima , logično. Jer ti je na njima ljepše ležati i znaš da sigurno vole pivu. A realno, ne treba ti frajer koji ne voli pivu jer znaš da onda nije nikakav frajer nego se samo voli kurčit sa svojim mišićima, a ti ćeš se bez veze brinuti jer izgleda bolje od tebe na plaži, toliko da se za njim okreću i muškarci i žene. To ne želimo, želimo da se okreću za ...

stari Nestorov, gospon Čeda i još JEDAN

O, matori... ne mogu da odeš a da ti ne posvetim još jedan tekst na blogu, iako više ne pišem ovdje... bacila sam se u neke druge vode, znaš. Posljednji tekst koji sam ti posvetila bio je onaj nakon koncerta u pulskoj Areni, sjećaš se?  Bio je to vrhunski koncert, iako se mnogi možda nisu složili s repertoarom, a ja sam ti već oprostila što mi nisi otpjevao Rapsodiju o Katrin, iskupio si se s drugim pjesmama koje čuješ samo u jedinstvenim prilikama kao što je ta. Zemlja vila, bila je stvarno. Doduše, nekako sam tad već zamijetila da si mi nešto stariji nego prošle godine, ali nisam se obazirala, vjerovala sam da godine, baš kao i granice, nacionalnost i religija, tebi ne znače ništa. Ma znaš šta, nisu ni značile. Kao što i sam kažeš, život je ona crtica između godine rođenja i godine smrti.  Na dan kad si umro, a moram priznati da si vraški pazio u koje vrijeme ćeš otići, da bismo se mogli pripremiti za novi radni tjedan, pitala sam se što se događa s ljudima nekoliko minuta p...