Carrie Bradshaw jednom prilikom je izjavila da modni trendovi prolaze, ali da prijateljstvo nikada nije izašlo iz mode. Volim Seks i grad. Volim i prijateljstva. Živim podvojena u mišljenju imamo li pravo birati obitelj, ali zasigurno možemo izabrati prijatelje. Vjerujem da, na neki način jesam odabrala svoju obitelj, koju volim - ali nije obitelj kakvu je moja duša možda priželjkivala. Ja sam jedna od onih koja nikada nije imala velike obiteljske ručkove na kojima bi se roštiljalo i veselilo, donosili kolači, a ljudi se međusobno voljeli. Ako bismo kojim slučajem napravili veliki obiteljski ručak, mi se nismo voljeli, ali smo se barem pravili. Vrijedi li to? Srećom su mi se roditelji razveli pa više nema lažnih božićnih očekivanja.
Ali, moje prijateljice su moja obitelj. Ona prava, koja će imati veliki ručak. Koja te prihvaća baš onakvim kakav jesi nebitno koliko hrane imaš na tanjuru. Skoro kao i moj dida. Osim moje trenutačne kolegice i usudim se reći, životne drugarice koja me prati u školskim klupama 12 godina, koja će ti prokomentirati ako si stavila previše blitve na tanjur. Ili krumpira, više se ne sjećam. Ljetovale smo to ljeto, ljeto 2016., na Pagu u apartmanima mog pape. Voljela bih reći da smo tamo išle raditi, ne ljetovati, ali s obzirom da nam se život svodio na izležavanje po kaučima u slobodnim apartmanima i masovno žderanje kokica, to nije baš istina. Osim kokica, nekad smo znale pojesti i tjesteninu s vrhnjem za kuhanje, a od tad više ne želim čuti za njega. Ali ju svejedno volim, brojala domaćice koje sam stavila navečer tijekom totalno poštene partije una u usta ili ne.
Moja najbolja prijateljica jednom mi je rekla da obitelj ne završava krvnim srodstvom, ali isto tako tu ne počinje. Obitelj je tu, u dobru ili zlu. Moja najbolja prijateljica mi uopće nije najbolja prijateljica. Kad bih uspoređivala odnose koje imam s nekim drugim ljudima, sigurna sam da bi se pojavila osoba koja bi se savršeno uklapala u kalup tipične najbolje prijateljice - ona koja je s tobom svaki dan na kavi, s kojom imaš milijun slika i s kojom pričaš 0-24. Ali ona nije tipična najbolja prijateljica, ona je prava najbolja prijateljica. Vjerojatno je najveći samosjebač u životu i pravi probleme tamo gdje ih nema, ali stvarno NEMA. Koliko god da ju želim puknut girijom od 32 kile u glavu svaki put kad me zove s istim problemom, toliko ću ju saslušati i ponoviti istu stvar jer tko zna, možda me prvih sto puta nije čula? Ipak, to ne rade najbolje prijateljice, to radi obitelj.
Ali, moje prijateljice su moja obitelj. Ona prava, koja će imati veliki ručak. Koja te prihvaća baš onakvim kakav jesi nebitno koliko hrane imaš na tanjuru. Skoro kao i moj dida. Osim moje trenutačne kolegice i usudim se reći, životne drugarice koja me prati u školskim klupama 12 godina, koja će ti prokomentirati ako si stavila previše blitve na tanjur. Ili krumpira, više se ne sjećam. Ljetovale smo to ljeto, ljeto 2016., na Pagu u apartmanima mog pape. Voljela bih reći da smo tamo išle raditi, ne ljetovati, ali s obzirom da nam se život svodio na izležavanje po kaučima u slobodnim apartmanima i masovno žderanje kokica, to nije baš istina. Osim kokica, nekad smo znale pojesti i tjesteninu s vrhnjem za kuhanje, a od tad više ne želim čuti za njega. Ali ju svejedno volim, brojala domaćice koje sam stavila navečer tijekom totalno poštene partije una u usta ili ne.
Moja najbolja prijateljica jednom mi je rekla da obitelj ne završava krvnim srodstvom, ali isto tako tu ne počinje. Obitelj je tu, u dobru ili zlu. Moja najbolja prijateljica mi uopće nije najbolja prijateljica. Kad bih uspoređivala odnose koje imam s nekim drugim ljudima, sigurna sam da bi se pojavila osoba koja bi se savršeno uklapala u kalup tipične najbolje prijateljice - ona koja je s tobom svaki dan na kavi, s kojom imaš milijun slika i s kojom pričaš 0-24. Ali ona nije tipična najbolja prijateljica, ona je prava najbolja prijateljica. Vjerojatno je najveći samosjebač u životu i pravi probleme tamo gdje ih nema, ali stvarno NEMA. Koliko god da ju želim puknut girijom od 32 kile u glavu svaki put kad me zove s istim problemom, toliko ću ju saslušati i ponoviti istu stvar jer tko zna, možda me prvih sto puta nije čula? Ipak, to ne rade najbolje prijateljice, to radi obitelj.
Pohađala
sam Osnovnu školu Dugave. U Dugavama. Klasika. Barem nisam išla u
Fran Galović. Dugave su možda šugave, ali Franceki su oduvijek
bili pajceki. Šalim se, ali na kraju dana smo ipak svi živjeli u
Dugavama i ako su one šugave, šugav si valjda i ti koji tu živiš?
Zapravo sam prvo bila smještena u c razred, ali tamo nikoga nisam
poznavala i u razredu je bila jedna grozna crnokosa djevojčica koja
me maltretirala, pa sam se prebacila u b razred. Ta grozna crnokosa
djevojčica je kasnije postala moja obitelj, a nije me zapravo
maltretirala tad, već u sedmom razredu, ali sam joj ipak sve
oprostila i danas joj vraćam time što joj ne odgovaram na poruke
kad ima problem. U tom novom razredu sam upoznala ostatak svoje
odabrane obitelji. Upoznala sam i one koji su se pojavili onako
usput, ali ove koje sam do danas zadržala, to su najbolje djevojke
na svijetu.
To su jedne od onih osoba koje će biti uz tebe koliko
god da vas životne prepreke daleko razdvoje. Koje će te zvati u
pola dva ujutro iz Žirafe u Gundulićevoj dok si ti u Londonu i
propuštaš osnovnoškolsko okupljanje. Koje će s tobom satima
sjediti na vrtuljku i plakati. Koje možeš nazvati u bilo koje doba
dana ili noći, a one će biti ovdje. Nebitno jesu li na poslovima,
fakultetima, treninzima. S njima možeš razgovarati o postanku
svemira, kao i o novoj guzi Kim Kardashian. Ako u ovom ludom svijetu
pronađete osobe koje su jedinstvene, čiste i stvarne, čuvajte ih
dobro, nema ih na bacanje.
this one's for you, ladies.
Primjedbe
Objavi komentar