Preskoči na glavni sadržaj

obećajem da nikada neću zaboraviti gledati u zvijezde

Jučer ujutro sam se probudila. Mislim, hvala dragom svemiru da jesam, živa i zdrava. Ne toliko oduševljena što je pola osam i ja moram pokafenisat i počet učit', ali šta sad, najmanji problem. Sunce sija, proljeće je, kako divan dan, pomislim. Odem na društvene mreže bezveze bacit pogled da vidim što se novo dogodilo u svijetu u posljednjih 8 sati otkako sam bila neaktivna, ne baš mnogo, zasigurno. Što bi se moglo dogoditi da bi značajno moglo utjecati na moj početak dana, a kamoli tek ostatak dana? 

Pročitam : u 76. godini života preminuo je Stephen Hawking. Znaš ono, takve stvari možeš očekivati svaki dan. Tužno je da se i događaju zaista svaki dan, nekome osobno, nekome ne, ali smrt je ipak dio cijelog putovanja. Prva stvar na koju sam pomislila, čim sam počela više i više scrollati, jest kako će sad sve društvene mreže bit preokupirane objavama njemu u počast, objavama  ljudi koji možda ni nisu znali mnogo o tom čovjeku, samo zato jer je to ''socijalna dužnost''. Možda više socijalna glupost, ali društvene mreže ne pitaju je li tebe zapravo briga. Tako sam pomislila kako ne volim biti jedna od tih ljudi koja, čim slavna, poznata, značajna osoba u bilo kojem smislu te riječi ode s ove planete, počne pisati o tome koliko mu/joj je zahvalna na svemu i kako će nam nedostajati. I tako stanem, zastanem, a u jednom trenutku me preplavi val emocija i počnem plakati. Zašto? Ne znam, mislim, tko je meni u životu bio neki tamo Stephen Hawking, nitko i ništa, pretpostavljaš. Da, vjerojatno u nekom društvenom svijetu i jest, ali u mojem individualnom je bio netko. Pa, zašto bi bilo glupo? 

Ako me poznaješ, znaš da nisam osoba od prirodnih znanosti. Odgovore i rješenja na svoja pitanja i zagonetke nikada nisam mogla pronaći u matematici. Ali, s druge strane, nikada nisam bila niti religiozna osoba. Duhovna, da, ali religiozna? Pred bakom bih se pravila da jesam kad bi me tjerala da odem blagoslovit hranu gore u crkvu Sv. Ilije na brdu iznad Metkovića, pa ju vjerojatno zato ne volim. Eto odgovora. 
Vjerujem da odlazak u crkvu i bilo kakvo drugo osobno prakticiranje religije kojoj pripadaš ili ne pripadaš ovisi o primarnoj socijalizaciji isto onoliko koliko ovisi o individualnoj odluci. Nisam odgajana na način da baš moram poštivati katolička načela, niti malo, moji roditelji su napravili baš to - prepustili individualnoj odluci. 

Tako sam negdje prije šest godina, na početku tinejdžerskih godina, počela propitkivati što zapravo mislim. U što vjerujem i vjerujem li uopće. Tad sam prvi put u ruke uzela Kratku povijest vremena, autora, pogađaš, Stephena Hawkinga. Lagat ću te koje je to godine bilo jer ne znam, ali neću lagat da je to bio prvi i jedini put da sam tu knjigu zaista uzela u ruke. Ali sam ju pročitala, u jednom dahu. Usudim se reći da je to knjiga koju svatko, ali baš svatko na ovom svijetu treba pročitati - bez obzira koliko ima godina, bez obzira zanima li ga astrofizika ili antropologija. Ovo je knjiga za svakog tko razmišlja o svijetu, a vjerujem da nema osobe koja ne razmišlja na trenutak koliko je ovo sve stvarno ili nestvarno. I neće požaliti. Ja nisam požalila. Napokon sam dobila odgovor na svoje pitanje koje nije bilo u okvirima isključivo znanosti, niti isključivo metafizička. Uglavnom, tad, nepoznate godine jer te neću lagati, upoznala sam se s djelom tog fantastičnog britanskog znanstvenika koji je na jučerašnji dan završio svoje putovanje. I dobro, zašto ja sad ovo danas pišem?

Zato što nikada nije lako kad te napusti netko tko je utjecao na tebe, čak i da ga nisi poznavao. Ali utjecao je, za tebe je bio važan i to je dovoljno. Probudivši se ujutro, pročitavši vijest o njegovoj smrti na prvi trenutak nisam mogla vjerovati, jer znaš, on je isto bio nevjerojatan. Za mene je bio neki potporanj, osoba za koju vjeruješ da je bila tu mnogo prije tebe, ali i da će ostati ovdje još neko vrijeme. Tako sam malo razmišljala, cijeli dan. Prisjetila sam se kako je jednom prilikom rekao da raj ne postoji i da je to samo iluzija za ljude koji se boje mraka. Da imamo jedan život koji trebamo maksimalno iskoristiti. I znaš što? Ja u to vjerujem. Vjerujem da je svemir čudesan. Iz čega proizlazi toliko drugih vjerovanja. Vjerujem da sam time rođena pod sretnom zvijezdom koja mi olakšava koračanje planetom Zemljom, ali ne vjerujem u anđele, demone, pa čak niti u Boga na način na koji ga je predstavila religija. Vjerujem u višu silu, ali zašto bi se ona morala svrstati u bilo koji kalup? 

Svemir nema granica. A mi smo toliko sretni što smo dio njega, pa ih zato nemamo ni mi. Možemo zaista što god želimo. Možemo biti nevjerojatni, uspješni, fantastični, inteligentni, uporni, hrabri, neustrašivi. Zašto se ičega bojati, zašto se ograničavati kad smo stvoreni za više, s nekom namjerom? Baš kao što i Stephen Hawking kaže : ,, Sjeti se gledati u zvijezde, a ne u svoja stopala. Pokušaj razumijeti što vidiš. Budi znatiželjan. I koliko god život se činio težak, uvijek postoji nešto u čemu možeš uspjeti, bitno je samo ne odustati. '' Pa, ako čovjek uspio živjeti dvostruko duže nego što su mu liječnici obećali, zašto bi ti od ičega ikada odustao? Najprije, nemoj nikada odustati od sebe. Jer si fantastičan. I vrijediš. Mnogo više nego što misliš. I ako imaš najgori dan u životu i želiš odustati, sjeti se svih onih dana kad si se osjećao tako, a ipak si preživio. Pogledaj se danas. Uspio si! 

I nemoj nikada zaboraviti biti čovjek. ,, Svemir ne bi toliko značio kada ne bi bio dom ljudima koje volimo. '' Nemoj se javiti voljenoj osobi samo kada vidiš da je loše. Ili kada si i ti sam loše. Nemoj zvati samo na rođendan i nemoj slati poruke samo za blagdane. Voliš svaki dan, ne samo onda kad ti je društvo nametnulo da moraš. Postoji nešto veće od društva, a to si ti. Svi mi. Ja obećajem da nikada neću zaboraviti gledati u zvijezde. I nikada neću prestati vjerovati. U sebe. U ljubav. U sreću. Uspjeh. U tebe. Pa onda, društvo, j***i se. Ja vjerujem! Nisam ateist samo zato jer ne vjerujem u tvog Boga




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Tin Ujević : blizak svima, a različit od svih

,, Vidovit i vitalan, pomnožen sa svijetom, on je, kad to jeste, najživotniji i najmoderniji naš pjesnik, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. ''  Riječi su to kojima je Jure Kaštelan opisao Augustina Tina Ujevića, rođenog na današnji dan, 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu.  Zamisli, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. Teško da možeš ostati ravnodušan na takav opis.  Evo nje, opet se našla pisati o poeziji, kažeš. Jesam, da, a šta ću kad sam ti takva. Ona koja u 2019. godini još uvijek čita avangardnu poeziju. A čak ni ne studira književnost. Bliska svima, različita od svih. Baš poput Tina.  Poprilično sam uvjerena da sam u prošlom životu rakijala s njim rame uz rame na potezu Teslina-Masarykova i slušala tu čaroliju riječi, nikad potpuno trijezna. Jednom kad su Ujevića pitali zašto toliko pije, on je odgovorio: ,, Jer vas ne mogu gledati'', misleći na hrvatski narod.  Ali, znate šta, nije on bio ni blesav. U  Masarykovoj 13 nalazila se...

dobri momci, zločesti dečki i Al Pacino

Filmovi. Nikad nisam voljela ljubavne filmove i ne možeš mi reći da želiš da je John Hughes režirao tvoj život. I da je onaj netflixov film o svim dečkima koje je neka djevojčica voljela najljepši film na svijetu. Najljepši film na svijetu vjerojatno je Schindlerova lista ili bilo koji film Stevena Spielberga koji bi me mogao natjerati na suze i da snimi muhu zarobljenu u paukovoj mreži. Ali, valjda ovisi što preferiraš i o ukusima se ne raspravlja. Iako ćemo uvijek raspravljati.  Raspravljat ćemo o tome jesu li nam zgodniji frajeri s plavim ili smeđim očima, svijetlom ili tamnom kosom, sa six packom ili dad bodsima . S dad bodsima , logično. Jer ti je na njima ljepše ležati i znaš da sigurno vole pivu. A realno, ne treba ti frajer koji ne voli pivu jer znaš da onda nije nikakav frajer nego se samo voli kurčit sa svojim mišićima, a ti ćeš se bez veze brinuti jer izgleda bolje od tebe na plaži, toliko da se za njim okreću i muškarci i žene. To ne želimo, želimo da se okreću za ...

stari Nestorov, gospon Čeda i još JEDAN

O, matori... ne mogu da odeš a da ti ne posvetim još jedan tekst na blogu, iako više ne pišem ovdje... bacila sam se u neke druge vode, znaš. Posljednji tekst koji sam ti posvetila bio je onaj nakon koncerta u pulskoj Areni, sjećaš se?  Bio je to vrhunski koncert, iako se mnogi možda nisu složili s repertoarom, a ja sam ti već oprostila što mi nisi otpjevao Rapsodiju o Katrin, iskupio si se s drugim pjesmama koje čuješ samo u jedinstvenim prilikama kao što je ta. Zemlja vila, bila je stvarno. Doduše, nekako sam tad već zamijetila da si mi nešto stariji nego prošle godine, ali nisam se obazirala, vjerovala sam da godine, baš kao i granice, nacionalnost i religija, tebi ne znače ništa. Ma znaš šta, nisu ni značile. Kao što i sam kažeš, život je ona crtica između godine rođenja i godine smrti.  Na dan kad si umro, a moram priznati da si vraški pazio u koje vrijeme ćeš otići, da bismo se mogli pripremiti za novi radni tjedan, pitala sam se što se događa s ljudima nekoliko minuta p...