Moja prijateljica, koja je zapravo ja u malo drugačijem obliku - znate ono kad imate osobu koja je baš ista ti i imate jezivo slične poveznice i sličnosti u životu, mi je jednom rekla : ,, Tara, ti studiraš pravo, a ideš potpuno krivo. ''
Ako me poznaješ, znaš da je to jebena istina.
Možda zato što stvarno nikad nisam mislila da ću završiti na tom fakultetu. Niti je itko. U osnovnoj školi živjela sam u uvjerenju da me zanimaju jezici (i da mi kao leže) pa sam upisala jezičnu gimnaziju. Križanićevu. Šesnaestu. XVI. Jednu jedinu. Onu najtežu. Nakon što sam ju završila, shvatila sam da je učenje jezika zadnja stvar koju u životu želim raditi. Dobro, prije ekonomije. Cijenim sve profesore jezika (skoro) i one koji to žele postati, ali ja ne želim. Mrzim djecu. Mrzim srednjoškolce, još više studente. Zašto bi ih učila izražavanju na nekom drugom jeziku kad se ne znaju izražavati ni na vlastitom?
Tako sam htjela postati književnica, jer mi je moja učiteljica u 4. razredu osnovne škole rekla da imam jedinstveni talent za pisanje i da ga vječno trebam njegovati. U neku ruku, ovaj blog je razlog zašto to i radim. Dugo sam tako živjela u uvjerenju da želim upisati komparativnu književnost, jer je Pavao Pavličić moja najdraža osoba na svijetu nakon moje Majke. Čovjek koji je promijenio moj pogled na život, ali uvjerena sam da ću o njemu posebno pisati jednom.
Negdje sredinom četvrtog razreda, u valjda nekoj pobunjeničkoj fazi kad sam mrzila sve dečke i cijeli svijet i kad mi je srce bilo slomljeno na milijun dijelova, došla sam do zaključka da život ne želim provesti u biranju hoću li se zaposliti u Konzumu (ili ipak Kauflandu s obzirom da ne znam gdje mi je Gazda), ili hoću li ipak popustiti pred svojim uvjerenjima i zaposliti se u Osnovnoj školi u Kozari boku jer nisam ostvarila svoje ciljeve kao književnica, a ni jedna druga škola iz moje vremenske zone i civilizacije nije zapošljavala profesore. Ne kažem da književnici nisu profesori, ali ponavljam, ja nisam. Život nije Seks i Grad koliko god bih voljela da je. I nikada neću biti Carrie Bradshaw, sa skupim cipelama i najvećim ormarom u gradu zahvaljujući tekstovima o seksu. Jer to nije stvaran život. Stvaran život je to da bih zaista morala raditi kao profesor ukoliko završim komparativnu književnost.
Stoga sam malo razmišljala, što zapravo želim raditi? A moj odgovor na to pitanje je uvijek bio : želim raditi s ljudima. Pomagati im i izvući iz njih ono najbolje što već imaju negdje duboko u sebi.
S obzirom da sam dugo vrijeme u sportu, nekako mi se činilo da bi fizioterapija mogla biti dobar izbor za mene. Savršena kombinacija kineziologije i psihologije, a pritom je i ful tražena. Ostatak godine sam posvetila učenju biologije kako bih dobila svoje mjesto na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci jer sam u tom trenutku neke stvari htjela ostaviti iza sebe. Naravno, cijeli svijet mi se preokrenuo i Zdravstveno veleučilište se ipak našlo na prvom mjestu moje liste. Ipak, moja zvijezda je imala neke druge planove za mene. Osobno vjerujem da sam rođena pod sretnom zvijezdom magičnom i da negdje ima nešto pripremljeno za mene i da ću se uvijek snaći.
Naravno da se osjećaš kao da ti se upravo raspao cijeli svijet - dao si sve od sebe i nisi upao na fakultet koji ti je bio prvi izbor. Ali, šta sad. Mnogi nisu i nisi jedini.
Neću nikad zaboraviti zadnji test iz geografije u srednjoj školi iz kojeg sam dobila neku bezveze ocjenu i spustila konačnu ocjenu na vrlo dobar, zbog čega mi se srozao cijeli prosjek, a moja reakcija na to je bila : ,, Joj, ne, loše ću proć i morat ću upisat pravo. '' I vidi me danas. Ne, danas, zapravo, 21. srpnja kad sam dojurila u Zagreb na 48 sati s najmanjim ruksakom na svijetu i nisam imala pojma šta radim. Skoro sam se upisala kao vanredni student, skoro nisam platila upisninu pa su me opet poslali na kraj reda. Ali, eto, nekako sam na kraju to sve uspjela, izašla sva ponosna iz te zgrade na TMT-u 14, kao, ja sam sad studentica Pravnog fakulteta. U Zagrebu. Onog najtežeg.
Nisam ti ja baš neka osoba da od mene slušaš savjete, tek sam na faksu 5 punih mjeseci i još uvijek nemam pojma šta radim. Vjerojatno neću imat pojma do treće godine. Ali tako sam ja ipak postala i još uvijek ostala studentica PFZG-a. Zašto? A brate mili, zašto ne? Pravničke serije su uvijek bile najbolje serije. Iako dr.sc. Miran Marelja ne podržava taj odgovor kao konačan odgovor na pitanje zašto sam upisala taj faks. Ako baš želiš znat zašto, zato što bih jednog dana htjela bit sutkinja. Jer je Marshall Erikson isto postao sudac, a ja živim svoj život po How I Met Your Mother. Reci šta hoćeš, ali ne igra ti to meni ulogu. Da nisam htjela upisat ovaj faks ne bi ga upisala.
Pa šta sad i ako imam ADHD. I disleksiju. I šta nosim podrapane traperice i adidas trenirke umjesto bijele košulje i crnog sakoa. I ako slušam pjesme koje govore ''j***i drolje*. I ako ti izgledam kao da idem na filozofski / novinarstvo. Sve možeš kad hoćeš, pa tako ja mogu studirat pravo. I tko zna, možda ću bit bolja sutkinja od tebe. Možda neću. A možda ti nećeš ništa od toga jer te previše strah šta će ljudi mislit o tebi pa ćeš ić nekim lakšim putem jer se bojiš da ćeš nešto uprskat. Šta i ako uprskaš? Jesu li dobre stvari ikad došle bez imalo truda? Eto, vidiš da nisu. Lex prospicit, non respicit.
Ako me poznaješ, znaš da je to jebena istina.
Možda zato što stvarno nikad nisam mislila da ću završiti na tom fakultetu. Niti je itko. U osnovnoj školi živjela sam u uvjerenju da me zanimaju jezici (i da mi kao leže) pa sam upisala jezičnu gimnaziju. Križanićevu. Šesnaestu. XVI. Jednu jedinu. Onu najtežu. Nakon što sam ju završila, shvatila sam da je učenje jezika zadnja stvar koju u životu želim raditi. Dobro, prije ekonomije. Cijenim sve profesore jezika (skoro) i one koji to žele postati, ali ja ne želim. Mrzim djecu. Mrzim srednjoškolce, još više studente. Zašto bi ih učila izražavanju na nekom drugom jeziku kad se ne znaju izražavati ni na vlastitom?
Tako sam htjela postati književnica, jer mi je moja učiteljica u 4. razredu osnovne škole rekla da imam jedinstveni talent za pisanje i da ga vječno trebam njegovati. U neku ruku, ovaj blog je razlog zašto to i radim. Dugo sam tako živjela u uvjerenju da želim upisati komparativnu književnost, jer je Pavao Pavličić moja najdraža osoba na svijetu nakon moje Majke. Čovjek koji je promijenio moj pogled na život, ali uvjerena sam da ću o njemu posebno pisati jednom.
Negdje sredinom četvrtog razreda, u valjda nekoj pobunjeničkoj fazi kad sam mrzila sve dečke i cijeli svijet i kad mi je srce bilo slomljeno na milijun dijelova, došla sam do zaključka da život ne želim provesti u biranju hoću li se zaposliti u Konzumu (ili ipak Kauflandu s obzirom da ne znam gdje mi je Gazda), ili hoću li ipak popustiti pred svojim uvjerenjima i zaposliti se u Osnovnoj školi u Kozari boku jer nisam ostvarila svoje ciljeve kao književnica, a ni jedna druga škola iz moje vremenske zone i civilizacije nije zapošljavala profesore. Ne kažem da književnici nisu profesori, ali ponavljam, ja nisam. Život nije Seks i Grad koliko god bih voljela da je. I nikada neću biti Carrie Bradshaw, sa skupim cipelama i najvećim ormarom u gradu zahvaljujući tekstovima o seksu. Jer to nije stvaran život. Stvaran život je to da bih zaista morala raditi kao profesor ukoliko završim komparativnu književnost.
Stoga sam malo razmišljala, što zapravo želim raditi? A moj odgovor na to pitanje je uvijek bio : želim raditi s ljudima. Pomagati im i izvući iz njih ono najbolje što već imaju negdje duboko u sebi.
S obzirom da sam dugo vrijeme u sportu, nekako mi se činilo da bi fizioterapija mogla biti dobar izbor za mene. Savršena kombinacija kineziologije i psihologije, a pritom je i ful tražena. Ostatak godine sam posvetila učenju biologije kako bih dobila svoje mjesto na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci jer sam u tom trenutku neke stvari htjela ostaviti iza sebe. Naravno, cijeli svijet mi se preokrenuo i Zdravstveno veleučilište se ipak našlo na prvom mjestu moje liste. Ipak, moja zvijezda je imala neke druge planove za mene. Osobno vjerujem da sam rođena pod sretnom zvijezdom magičnom i da negdje ima nešto pripremljeno za mene i da ću se uvijek snaći.
Naravno da se osjećaš kao da ti se upravo raspao cijeli svijet - dao si sve od sebe i nisi upao na fakultet koji ti je bio prvi izbor. Ali, šta sad. Mnogi nisu i nisi jedini.
Neću nikad zaboraviti zadnji test iz geografije u srednjoj školi iz kojeg sam dobila neku bezveze ocjenu i spustila konačnu ocjenu na vrlo dobar, zbog čega mi se srozao cijeli prosjek, a moja reakcija na to je bila : ,, Joj, ne, loše ću proć i morat ću upisat pravo. '' I vidi me danas. Ne, danas, zapravo, 21. srpnja kad sam dojurila u Zagreb na 48 sati s najmanjim ruksakom na svijetu i nisam imala pojma šta radim. Skoro sam se upisala kao vanredni student, skoro nisam platila upisninu pa su me opet poslali na kraj reda. Ali, eto, nekako sam na kraju to sve uspjela, izašla sva ponosna iz te zgrade na TMT-u 14, kao, ja sam sad studentica Pravnog fakulteta. U Zagrebu. Onog najtežeg.
Nisam ti ja baš neka osoba da od mene slušaš savjete, tek sam na faksu 5 punih mjeseci i još uvijek nemam pojma šta radim. Vjerojatno neću imat pojma do treće godine. Ali tako sam ja ipak postala i još uvijek ostala studentica PFZG-a. Zašto? A brate mili, zašto ne? Pravničke serije su uvijek bile najbolje serije. Iako dr.sc. Miran Marelja ne podržava taj odgovor kao konačan odgovor na pitanje zašto sam upisala taj faks. Ako baš želiš znat zašto, zato što bih jednog dana htjela bit sutkinja. Jer je Marshall Erikson isto postao sudac, a ja živim svoj život po How I Met Your Mother. Reci šta hoćeš, ali ne igra ti to meni ulogu. Da nisam htjela upisat ovaj faks ne bi ga upisala.
Pa šta sad i ako imam ADHD. I disleksiju. I šta nosim podrapane traperice i adidas trenirke umjesto bijele košulje i crnog sakoa. I ako slušam pjesme koje govore ''j***i drolje*. I ako ti izgledam kao da idem na filozofski / novinarstvo. Sve možeš kad hoćeš, pa tako ja mogu studirat pravo. I tko zna, možda ću bit bolja sutkinja od tebe. Možda neću. A možda ti nećeš ništa od toga jer te previše strah šta će ljudi mislit o tebi pa ćeš ić nekim lakšim putem jer se bojiš da ćeš nešto uprskat. Šta i ako uprskaš? Jesu li dobre stvari ikad došle bez imalo truda? Eto, vidiš da nisu. Lex prospicit, non respicit.
Primjedbe
Objavi komentar