Nogometna euforija donekle je prošla i nadam se da smo koliko-toliko svoje lude emocije doveli u red. Tramvaji su počeli voziti (opet, koliko-toliko), a trgovački centri raditi punim radnim vremenom. Ful je nezgodno kad radiš u West Gate-u na dan dočeka naših nogometaša, jer ništa ne vozi normalno. Mislim, ne vozi kako god okreneš. Iskreno, mislila sam da u West Gate nitko nikad ne dolazi još od 2013. , izuzev Rujanfestova koji se navodno održavaju ovdje negdje, ali opet, ne održavaju se u trgovinama i smatram da je to samo jeftin izgovor da nas pošalju u neku kurčevu zabit, kako bi se potrošilo manje love na organizaciju, a doveo veći broj ljudi i time povećala ukupna dobit. Ili profit. To je to od moje ekonomije.
Nisam nikada voljela ekonomiju, nikad se nisam ni potrudila zapravo naučiti njezino značenje, ali ne volim nikakve kredite, kamate, zadužnice. Mani me se toga, to ću ti ja reć'. Ali, recimo, moj dida iz Metkovića, ekonomist je po struci. Završio je ekonomski fakultet u Splitu, ali je prije toga upisao onaj u Sarajevu. Odustao je nakon prvog ispita iz sociologije, ne zato što ga je pao, već zato što u knjižnici fakulteta više nije bilo za posuditi ispitne literature, a on je kod sebe imao Osnove sociologije, autora čijeg se imena više ne sjećam, te je pitao profesora može li on spremati ispit po toj knjizi, na što je ovaj odgovorio : ,, Naravno, kolega. Nema problema.'' Moj dide sav sretan krene prema izlazu iz kabineta, a profesor u tom trenutku progovara : ,, Ma, u stvari, kolega, neću ja Vas pitati po toj knjizi, nego po ovoj drugoj. '' Po ovoj drugoj koje više nije bilo u knjižnici, jel. Moj dide je pravo popizdija i rekao profesoru u lice : ,, Nećete vi mene zajebavati!'' , izašao iz kabineta, zalupio vratima i odmah otišao u referadu Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i podnio zahtjev za ispisom i nedugo nakon toga upisao Ekonomski fakultet u Splitu gdje ga nitko više nikad nije zajebavao.
Kužiš, u takvim situacijama se stvarno trebaš zauzet za sebe i biti spreman nositi posljedice da ćeš vrlo vjerojatno biti i izbačen s fakulteta. Ili možeš biti kao moj dide pa bit' brži od svih njih skupa tamo i odmah nakon što ih posereš, sam se ispisati.
Ako sam nešto pokupila od svog dide, osim u četvrtom mjesecu života i kompletan njegov izgled (kaže moja Majka), to je definitivno oštrina na jeziku prema profesorima.
Vrlo vjerojatno je vrhunac mog školovanja bio tamo još u osmom razredu, kad sam iz zadnjeg testa iz matematike dobila jedan, a Olga Hečimović je lijepo govorila da će nas rušiti sve ako dobijemo jedan iz zadnjeg ispita. Jesam li si ikada to mogla dopustiti? Naravno da nisam, ali sam isto tako bila i ful lijena, a protiv tog jednostavno nisam mogla. Nije bilo ničega goreg nego da pred kraj osmog razreda ti učiš tamo neke glupe korijene ili šta već. Ja sam se naravno, otišla zajebavati negdje vani, s mozgom na paši i tko šiša korijene.
Ali kad se crvena zaokružena jedinica pojavila pred mojim očima tog jutra, bilo je gotovo. Pa sam se ustala, gurnula stolac, sve stvari sa stola i iz petnih žila viknula : ,, SVE JE ZA KURAC!!!'' i izjurila iz razreda.
A doista, bilo je sve za kurac. Osmi razred završavaš i rokaš matematiku zbog nekih glupih korijena, šta mi se moglo gore dogoditi? Moglo je, i dogodilo se na podjeli svjedodžbi kad nisam dobila pohvalnicu za uzorno vladanje sa specifičnom naznakom da ju nisam dobila zbog svog nedavnog ponašanja. Osjećala sam se krivo, u neku ruku, da. Ali sam na kraju ipak imala četiri iz matematike, a moja draga Olga Hečimović mi je usput nadodala da od mene očekuje u srednjoj školi četiri plus.
Nakon toga više nisam imala ni plus iz matematike, kamoli tek neku četvorku, ali sam nastavila izletavati iz učionica ako bi me netko raspizdio.
Nekad stvarno jest sve za kurac i moraš srušit stolac i izjuriti dramatično van. Moraš.
Ali onda, ipak, imaš super priče za ispričati poslije svojoj djeci kojoj ćeš govorit da nikad to ne smiju raditi, ali se nećeš imati pravo naljutiti na njih ako to naprave.
Kao što ni moj pape meni nije smija ništa kazat kad sam mu rekla da odustajem od Pravnog fakulteta, jer je on dvaput ponavljao prvu godinu arhitekture zbog jednog jedinog predmeta. Matematike. Nemojte mu nikada reći da sam to rekla, jer bi me zadavio golim rukama, jer je on danas sav ponosan šta je inžinjer arhitekture nakon šta je studirao jedno osam godina.
Ali, Bože moj. Imaš vremena za sve, ali nekad jednostavno moraš nešto ili nekog poslat u kurac. Ali nikad nemoj dopustit da te netko zajebava. Kako bi moj dide reka, ako nije sranje, onda je pišalina. To nekako lakše izbaciš iz sebe.
Primjedbe
Objavi komentar