14. lipnja krenulo je Svjetsko nogometno prvenstvo, a kunem se da sam dva dana prije toga bila u nekim drugim svjetovima u kojima je nogomet bila zadnja stvar na koju sam mislila.
Zapravo, prije svakog sportskog turnira, a gotovo da sport o kojem se radi uopće nije ni presudan, kažem si da se emocionalno neću vezati ni za jednu momčad/igrača/natjecatelja/para/koga god. Jednostavno neću. Gledati ću sport zbog sporta, a ne zbog ljubavi i preferencija.
Kada je Darijo Srna napustio Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a sjećam se i datuma jer se nisam nimalo emocionalno vezala, 8. kolovoza 2016. godine, u pismu čije riječi još uvijek donekle pamtim, sam samoj sebi obećala da sad više nemam ni jedan pošteni i relativno opravdani razlog zašto navijam za hrvatsku repku. Darijo Srna je moj čovjek, bio i uvijek će biti, jer da nije nogometaš bio bi konobar u Metkoviću. Srećom, postao je nogometaš i bio je najbolji kapetan moje reprezentacije ikada, ali je imao i najboljeg oca koji nije nikada zanemarivao njegove profesionalne snove, bilo oni ugostiteljskog ili sportskog karaktera. Uzeir Srna bio je moj susjed u Metkoviću, točnije, susjed moga Dida i jedan od njegovih dobrih prijatelja koji je žrtvovao sve, ali baš sve što ima da njegov Darijo može igrati nogomet. A što je napravio kada je Darijo postigao sve to? Otvorio kafić u Konzuma gori u Splitskoj ulici 27. Logično.
I tako je Darijo otišao i nisam više imala zašto bodriti svoju zemlju, koju baš inače i ne volim i ne znam zašto je zaslužila da navijam za nju in the first place.
Ali sam otišla na neke utakmice, vijorila zastavama i nosila svoju općepoznatu šiltericu s kockicama sa prošlog SP-a u Brazilu, koju sam kupila tri minute prije kaotične utakmice u kojoj je Neymar još jedanput pokazao svoje glumačke sposobnosti, a Hrvatska nebrojbeni put izgubila od Brazila.
Bilo kako bilo, 2016. sam odlučila da na SP-u 2018. neću, ali neću ni pod razno navijati za Hrvatsku.
Znala sam da ću navijati za Englesku (što nikada nije bilo ni upitno), ali sam također podsvjesno htjela navijati za Argentinu, koju sam zavoljela još 2014. kao da je moja. Ma, bila je moja. Moja Argentina je 2014. došla u finale gdje se časno i ponosno, sa srcem, dušom i fantastičnom igrom borila protiv daleko najbolje reprezentacije tog prvenstva. Naravno da je boljelo biti drugi kada si imao priliku biti prvi, ali sam bila toliko ponosna. To je, između ostalog, bio i prvi put kad sam zapravo pustila suzu zbog nogometa. Ne suzu, jebeni potop suza koliko nisam mogla doći do zraka kad je Gotze zabio gol u 113. minuti produžetaka. Ali onda je stigao revanš, 3.9. kada je pobijedila 4-2 golovima Aguera, Lamela, Fernandeza i Di Marije.
Ali Hrvatsku i Argentinu u istoj skupini četiri godine poslije nisam očekivala. Zapravo, prvu utakmicu Hrvatske protiv Nigerije nisam ni gledala, bacila sam pogled koju minutu da vidim nekog Nigerijca, ali to je bilo to. Nisam gledala ni Argentinu protiv Islanda. Svojeg plana da emocionalno budem odcjepljena od nogometa mogla sam se pridržavati jedino ako ne gledam utakmice i funkcioniralo je dobro.
A onda sam pogledala prvu utakmicu od početka do kraja, Englesku protiv Tunisa i srce mi je počelo malo brže lupati.
Hrvatsku i Argentinu odgledala sam drugo poluvrijeme, relativno smireno, više razočarano argentinskim ponašanjem kojim nisu mogli prikriti svoje nezadovoljstvo primljenim golovima, ali ako želiš biti pobjednik, ne smiješ gubiti. Ni u jednom smislu. Ni živce, ni utakmicu. Jebiga, Argentina, žao mi je. Don't cry for me. Gonzalo Higuain će i dalje biti najzgodniji nogometaš.
Moje emocionalno odcjepljivanje potpuno je nestalo bez traga kad je moja Engleska pobijedila Panamu velikih 6-1. Znam, znam, Panama nije neko mjerilo, ali kad nekoga voliš stvarno nije bitno. A Engleska? Engleska je moja ljubav. Doma. Jedino mjesto na kojem sam toliko sretna da mi srce pukne. Srca ne pucaju samo od tuge.
A Jesse Lingard je najveća slatkica na svijetu.
Vratimo se na Hrvatsku. Hrvatska vs. Danska. Osmina finala. Kobni teritorij za jadnu ''našu'' reprezentaciju. Odlučila sam podržat te dečke iz razloga što su stvarno bili dobri. Što su zapravo zaslužili da ih podržim, jer su igrali jedan dobar nogomet i najviše zbog toga što su prvi put otkad pamtim, a nažalost devedeset i osme sam imala samo dva mjeseca u Francuskoj, dali sve od sebe. Što posljednjih 15-16 godina baš i nisu.
I tako je naša Hrvatska skoro izgubila od Danske na penalima, i prije nego je Danijel Subašić obranio taj jedanaesterac, društvene mreže i portali su se digli na noge pišući kako nisu ni zaslužili da prođu dalje, kako uvijek moraju sve zasrati. A da, jebiga, očigledno moraju. Šta ti je sport bez malo drame? Ali zaslužili su proći dalje i zaslužili su da ih sreća malo pomazi, nakon svih ovih godina. Jer su napokon dali baš sve od sebe i nisu bili šupci koji gledaju samo kako što prije otić natrag igrat za svoje klubove. Najbolje klubove na svijetu.
Nije uzalud izreka da se dobro dobrim vraća, jer eto. Prošli su u četvrtfinale, a što će biti dalje, na njima je. Ali su zaslužili moje emocionalno vezanje, u potpunosti.
Ne volim ovu zemlju i što su učinili od nje, niti malo. Da me pitaš koja mi je the least favourite country, odgovorila bih ti Hrvatska. Ali volim ove nogometaše. S Darijom ili bez njega. A što se Engleske tiče, da me pita koja mi je najdraža zemlja, znamo svi da ću reći Engleska. Ako se kojim slučajem Engleska i Hrvatska sretnu u polufinalu, vjerojatno više nikad neću napisati blog jer će mi srce puknuti.
Toliko o mojem emocionalnom nevezivanju za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji 2018. godine. Ali, kako je to ikada bilo moguće kad sam kao mala kad odrastem htjela biti Drago Ćosić.
Primjedbe
Objavi komentar