Naslov ovog posta ukrala sam iz teksta moje najdraže pjesme na svijetu, pjesme mog života, Oprosti mi, Katrin - osobe mog života, Đorđa Balaševića. Vjerujem da se neće ljutiti jer sam mu parafrazirala stih, ali nekako počinjem misliti da bi se mogao naljutiti na mene jer sam odustala od prava, iako sam mu obećala da neću, jer Sava nikad nije odustao. Ali, ipak sam ja oduvijek čekala svitanja nova negdje između neba i tla.
Bez obzira što sam Dalmatinska kći iz doline Neretve, ljeta u nas nikad se nisu provodila tamo. Zapravo, jesu, ali to je bilo još ono vrijeme kad smo bili mali klinci i kad su starci htjeli putovati solo jer su i oni bili mladi, a još uvijek zaljubljeni, pa jedino što je preostajalo je gurnut dicu babi u ruke da nas našopa pohanim šnicelima i da nam onda prigovara šta ne moremo više isti, a pojeli smo sve što je stalo u naše male želudce.
Prije nego se rodio moj mali brat, koji više nije mali i prerastao me za jedno petnaest centimetara, a vjerujem da je i njegov IQ znatno veći nego moj, bez obzira što je debil (čitaj ovo u dalmatinskom, ne zagrebačkom naglasku) koji to ne razumije, roditelji su samnom prošli cijelu hrvatsku obalu, od Umaga do Dubrovnika, a još uvijek ne znam gdje sam naučila plivati. Mama kaže da je to bilo u Poreču, baba kaže da je logično bilo na ušću Neretve.
Ali, Oprosti mi, Katrin danas volim iz više razloga, ne samo zbog slatkog glasa s početka pjesme, onog s kolodvorskog razglasa koji ponavlja stanice, već zato što mislim da nema pjesme koja bolje opisuje ono što predstavlja ljeto, more, Jadran i ljubav.
Jednog ljeta sam se zaljubila i vjerujem da nisam imala ljepšu ljetnu ljubavu priču i ne znam hoću li opet ikad imati, ali to je u redu.
U jednom od apartmana koje je moj pape iznajmljivao kao pravi Dalmatinac koji živi od turizma, moja mama je napravila zidnu naljepnicu s citatom na engleskom koji je glasio otprilike ovako : ,, Život je za strastvene poljupce, neobične avanture, noćno kupanje i razuzdane razgovore. '' I stvarno jest, a ja sam tog jednog ljeta u jednoj noći imala sve.
I mislim da nijedan trenutak u životu ne može biti ravan onom kao kad : a)diplomiraš, b)dobiješ dijete , c) ljubiš se s drugom osobom na plaži pod zvijezdanim nebom.
Nisam romantična koliko i Balašević, ful sam emocionalno zatvorena osoba u nekim trenutcima i mislim da je ovo prvi put da otvoreno pišem o tome kako sam jednom bila zaljubljena, jer o takvim stvarima ne volim pričati, jer sam se oduvijek trudila biti čvršća od stijena. Ne volim ljubavne filmove, ali postoji jedan film kojeg je režirao i glavnu ulogu u njemu odigrao jedan od najvećih glumaca ikad, koji sam po sebi i nije neki lik za ljubavne filmove jer ga znamo kao opakog kauboja sa Zapada, što je možda jedan od razloga zašto uopće i volim taj film, ali Mostovi okruga Madison s Clintom Eastwoodom i Meryl Streep je u filmskoj industriji isto ono što i Oprosti mi, Katrin i sve druge Balaševićeve balade u glazbenoj.
U tom filmu, kao i u toj pjesmi, naučila sam da ako pronađeš osobu u pravom trenutku moraš iskoristit taj trenutak koliko možeš i imati ga samo tad.
Vjerujem da je to stvar s tim ljetom i tim ljubavima. Ljeto predstavlja godišnje doba u kojem smo svi opušteni, bez briga, slobodni i otvorenog uma. I vrlo često se dogodi situacija da nam netko upadne u našu priču i preokrene nam cijeli svijet naopačke i padnemo na tu osobu, iako to nismo očekivali. Ali, istina je da sve što je lijepo kratko traje, tako obično traje i ljeto. I onda obično doživiš slomljeno srce kad se vratiš u stvarnost i ona te šutira nogom u facu i kaže : ,, Sad nemaš vremena biti zaljubljena. '' Jer eto, nemaš.
Ali naučila sam da ako si imao ljubav koja je trajala tri, pet, deset dana ne znači da je bila manje ispunjena ljubavlju nego ona koja je možda trajala i traje deset godina.
Kao što kaže Balašević : ,, I mahala mi dugo sa prozora vagona i pisala mi posle da pamti sunce juga, i zvala me u jesen da dođem do Dižona al' tamo ne bi bila ista nego neka druga. ''
Ljeto je, sve u svemu, ludo razdoblje. Ali, nešto naučiš. Zaljubiš se, plačeš, smiješ se, bacaš se u more i ideš dalje autostopom. I trebaš uživati dok možeš i sa vjetrom u kosi ne razmišljati o stvarnosti već ići u potragu za strastvenim poljupcima, neobičnim avanturama, noćnim kupanjima i razuzdanim razgovorima, da jednom kad se ponovno vratiš u stvarnost, možeš o tome, kao u mom slučaju, pisati.
Bez obzira što sam Dalmatinska kći iz doline Neretve, ljeta u nas nikad se nisu provodila tamo. Zapravo, jesu, ali to je bilo još ono vrijeme kad smo bili mali klinci i kad su starci htjeli putovati solo jer su i oni bili mladi, a još uvijek zaljubljeni, pa jedino što je preostajalo je gurnut dicu babi u ruke da nas našopa pohanim šnicelima i da nam onda prigovara šta ne moremo više isti, a pojeli smo sve što je stalo u naše male želudce.
Prije nego se rodio moj mali brat, koji više nije mali i prerastao me za jedno petnaest centimetara, a vjerujem da je i njegov IQ znatno veći nego moj, bez obzira što je debil (čitaj ovo u dalmatinskom, ne zagrebačkom naglasku) koji to ne razumije, roditelji su samnom prošli cijelu hrvatsku obalu, od Umaga do Dubrovnika, a još uvijek ne znam gdje sam naučila plivati. Mama kaže da je to bilo u Poreču, baba kaže da je logično bilo na ušću Neretve.
Ali, Oprosti mi, Katrin danas volim iz više razloga, ne samo zbog slatkog glasa s početka pjesme, onog s kolodvorskog razglasa koji ponavlja stanice, već zato što mislim da nema pjesme koja bolje opisuje ono što predstavlja ljeto, more, Jadran i ljubav.
Jednog ljeta sam se zaljubila i vjerujem da nisam imala ljepšu ljetnu ljubavu priču i ne znam hoću li opet ikad imati, ali to je u redu.
U jednom od apartmana koje je moj pape iznajmljivao kao pravi Dalmatinac koji živi od turizma, moja mama je napravila zidnu naljepnicu s citatom na engleskom koji je glasio otprilike ovako : ,, Život je za strastvene poljupce, neobične avanture, noćno kupanje i razuzdane razgovore. '' I stvarno jest, a ja sam tog jednog ljeta u jednoj noći imala sve.
I mislim da nijedan trenutak u životu ne može biti ravan onom kao kad : a)diplomiraš, b)dobiješ dijete , c) ljubiš se s drugom osobom na plaži pod zvijezdanim nebom.
Nisam romantična koliko i Balašević, ful sam emocionalno zatvorena osoba u nekim trenutcima i mislim da je ovo prvi put da otvoreno pišem o tome kako sam jednom bila zaljubljena, jer o takvim stvarima ne volim pričati, jer sam se oduvijek trudila biti čvršća od stijena. Ne volim ljubavne filmove, ali postoji jedan film kojeg je režirao i glavnu ulogu u njemu odigrao jedan od najvećih glumaca ikad, koji sam po sebi i nije neki lik za ljubavne filmove jer ga znamo kao opakog kauboja sa Zapada, što je možda jedan od razloga zašto uopće i volim taj film, ali Mostovi okruga Madison s Clintom Eastwoodom i Meryl Streep je u filmskoj industriji isto ono što i Oprosti mi, Katrin i sve druge Balaševićeve balade u glazbenoj.
U tom filmu, kao i u toj pjesmi, naučila sam da ako pronađeš osobu u pravom trenutku moraš iskoristit taj trenutak koliko možeš i imati ga samo tad.
Vjerujem da je to stvar s tim ljetom i tim ljubavima. Ljeto predstavlja godišnje doba u kojem smo svi opušteni, bez briga, slobodni i otvorenog uma. I vrlo često se dogodi situacija da nam netko upadne u našu priču i preokrene nam cijeli svijet naopačke i padnemo na tu osobu, iako to nismo očekivali. Ali, istina je da sve što je lijepo kratko traje, tako obično traje i ljeto. I onda obično doživiš slomljeno srce kad se vratiš u stvarnost i ona te šutira nogom u facu i kaže : ,, Sad nemaš vremena biti zaljubljena. '' Jer eto, nemaš.
Ali naučila sam da ako si imao ljubav koja je trajala tri, pet, deset dana ne znači da je bila manje ispunjena ljubavlju nego ona koja je možda trajala i traje deset godina.
Kao što kaže Balašević : ,, I mahala mi dugo sa prozora vagona i pisala mi posle da pamti sunce juga, i zvala me u jesen da dođem do Dižona al' tamo ne bi bila ista nego neka druga. ''
Ljeto je, sve u svemu, ludo razdoblje. Ali, nešto naučiš. Zaljubiš se, plačeš, smiješ se, bacaš se u more i ideš dalje autostopom. I trebaš uživati dok možeš i sa vjetrom u kosi ne razmišljati o stvarnosti već ići u potragu za strastvenim poljupcima, neobičnim avanturama, noćnim kupanjima i razuzdanim razgovorima, da jednom kad se ponovno vratiš u stvarnost, možeš o tome, kao u mom slučaju, pisati.
Primjedbe
Objavi komentar