Jedino što je u životu bitno jest slijediti svoje srce, pouka je koju sam čula bezbroj puta i nedvojbeno isto toliko puta uvjerila se u veličinu njezinog značaja.
Mali Princ isto tako kaže da čovjek samo srcem dobro vidi, jer je ono bitno očima nevidljivo, a nije li zaista tako?
Moja domovina, zemlja u kojoj sam rođena i u kojoj sam odrasla, provela posljednjih dvadeset godina svoga postojanja, Hrvatska, nikada u meni nije izazivala veći nacionalni ponos nego ovih mjesec dana koliko je trajalo Svjetsko prvenstvo. Da, ovo je još jedan post o nogometu, a možda i nije. Tko zna.
Moja Hrvatska, tvoja, naša, zajednička - sinoć je osvojila drugo mjesto, zlatno srebro, ali sam uvjerena da je osvojila srca ljudi diljem cijelog svijeta. Naravno da će uvijek boljeti biti drugi ako si imao priliku da budeš prvi, ali ovakav osjećaj nacionalnog ponosa nije me bacio u trans još od dana kad je Ante Gotovina pušten iz Haaga, te je tim činom naša zemlja u neku ruku zakoračila u bolju svjetlost i iza sebe ostavila mrak i tamu koja ju je toliko godina proganjala, a još uvijek nije prestala. Nadam se da ubrzo hoće.
Naša mala zemlja, zemlja od niti četiri milijuna stanovnika, reprezentacija sa gotovo najstarijim igračima prvenstva, ona koja je jedva izborila plasman, u posljednjih mjesec dana ostvarila je snove. Moje, tvoje, naše, njihove. Ujedinila je krajeve, narječja, gradove i sela. Poslala je poruku u svijet da je sve moguće, ako to dovoljno želiš, a na kraju krajeva, niti snovi neće raditi umjesto tebe. A doista, i nemoguće sada je moguće.
Vjerujem da u rezultatu naših Vatrenih nogometaša možemo pronaći odgovor na pitanje svih pitanja, koje, kako ih postaviš. Ali možemo. Nogomet je uvijek bio više od nogometa samog i ovaj rezultat je trilijun puta sjajniji od srebra te medalje.
Vjerujem da u uspjehu naših nogometaša možemo također puno naučiti i da ako uvidimo stvari ispod površine, možemo stvarno pomicati granice. A realno, tko kaže da ne možemo? Svi mi. Ja, ti, oni, vi. Zašto ne bismo ostvarivali svoje snove i slijedili svoja srca, kad je, na kraju krajeva, jedino srce ono koje može podnijeti jednaku količinu sreće i tuge u istom trenutku.
I još uvijek sam u transu i u nemogućnosti sastavljanja svojih osjećaja u jednu suvislu rečenicu, jer kad pogledam sve ovo što se događalo ovih dana nekako uvidim pravi razlog zašto sam još uvijek ovdje.
Da dođeš u svoj Novi Zagreb iz jednog West Gatea s posla, a dočeka te stotine i tisuće novozagrepčana koji su došli pozdraviti naše drage nogometaše. Oni su tu možda već satima, ti si tek došla, hodaš naprijed među silnim osobama, ali kunem se da ni u jednom trenutku nisam osjetila dodir drugog čovjeka pored sebe, niti sam se u jednom trenutku osjećala zabrinuto.
I kad se sjetim svih loših trenutaka, želim zauvijek pamtiti ove zlatne dane našeg srebra, u srcu, u tolikim iscrpnim količinama da nikad ne zafali. I kad nekad, poželim otići, ostaviti sve iza sebe, da se ipak sjetim zašto sam još uvijek ovdje, uz riječi moje Vesne Parun :
,,Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom,
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni. ''
Vama samo ljubav šaljem.
I još uvijek sam u transu i u nemogućnosti sastavljanja svojih osjećaja u jednu suvislu rečenicu, jer kad pogledam sve ovo što se događalo ovih dana nekako uvidim pravi razlog zašto sam još uvijek ovdje.
Da dođeš u svoj Novi Zagreb iz jednog West Gatea s posla, a dočeka te stotine i tisuće novozagrepčana koji su došli pozdraviti naše drage nogometaše. Oni su tu možda već satima, ti si tek došla, hodaš naprijed među silnim osobama, ali kunem se da ni u jednom trenutku nisam osjetila dodir drugog čovjeka pored sebe, niti sam se u jednom trenutku osjećala zabrinuto.
I kad se sjetim svih loših trenutaka, želim zauvijek pamtiti ove zlatne dane našeg srebra, u srcu, u tolikim iscrpnim količinama da nikad ne zafali. I kad nekad, poželim otići, ostaviti sve iza sebe, da se ipak sjetim zašto sam još uvijek ovdje, uz riječi moje Vesne Parun :
,,Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom,
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni. ''
Vama samo ljubav šaljem.
Primjedbe
Objavi komentar