Shvatila sam da premalo pišem o svojim izbivanjima od kuće i odlascima u nepoznate avanture, pa sam odlučila napisati pokoju riječ o jednodnevnom izletu u Rijeku na dan utakmice četvrtfinala između Hrvatske i Rusije. Također i Engleske i Švedske, a zašto pišem danas? Jer su se moja proročanstva nadasve ostvarila i nisam sigurna hoće li mi srce puknuti u sutrašnjem susretu između Hrvatske i Engleske. Šanse su 50-50, kako god okreneš, pa sam valjda tako i ja.
Već sam napisala, ali s obzirom da se situacija ponovno ponovila - i iako ovo gramatički nije najprihvatljivije - nemojte odmah dizati paniku - da sam dobila kunu za svaki put kad me netko pitao jesam li iz Rijeke ne samo da bih imala za kartu do Rijeke, već do Rovinja s Croatia Busom i najsipatičnijim vozačima. Već sam pisala o tome da nema većeg novozagrebačkog govornika od mene, ali da izbjegavam govoriti kaj i zakaj, izbjegavam. Barem na ulici. Ironično. Ali nebrojbeno puta ljudi su me pitali jesam li iz Rijeke, na što bih odgovorila česticom ne i upitom zašto, oni bi odgovorili da jednostavno zvučim tako. Šta da?! , pitam ih ja i onda mi nitko više ne vjeruje da sam iz Zagreba. Ne znam, možda je zato zato što sam liberalna? And so is Rijeka.
Jedna od mojih najboljih prijateljica iz srednje škole s dva imena, koja je htjela da joj dam neki pseudonim za ovaj blog, a meni trenutno ne pada ni jedan napamet, pa ću je nazvati samo prijateljica s dva imena iako mi treba pet sekundi da to natipkam, studira u Rijeci. Oduvijek je htjela ići u Rijeku, završila je na jednom drugom faksu, nismo li svi(?), ali je na kraju svega ipak završila u Rijeci i ja nisam mogla biti više sretna.
A ja sam u Rijeku došla tek nakon godinu dana i to mi je zaista bio jedan od najboljih dana u posljednja tri mjeseca.
Nas dvije imamo jednu internu šalu, koja ljudima izvan Zagreba i Rijeke možda neće biti jasna, ali mi zagrepčani se užasno volimo žaliti na sve i gledati na apsolutno sve negativno i u najgorem svjetlu, te volimo razmišljati kako se bacamo pod sedamnaesticu.
Rijeka ne voli, ne znam zašto iako je tamo više kišnih nego sunčanih dana, ali ni jedna od nas dvije ne poznaje pesimističnu i negativnu osobu iz Rijeke koja razumije našu potrebu za konstantnom željom da se bacamo pod tramvaje.
I zbog toga imamo novi hashtag, jer hashtagovi vladaju svijetom, #rijekoprobudise.
Jer je Rijeka malo zaspala. Zapravo je bila i zaspala u subotu za vrijeme utakmice.
Na Delti je bila gužva, nije lako stajati sa strganim gležnjevima pa smo ipak htjele sjesti u Boonker Rijeka (jer sam ja htjela napraviti check in u Boonker Rijeka, obviously) ali Boonker Rijeka nije imao jebeni televizor u subotu pred utakmicu četvrtine finala HRVATSKE i Rusije.
Ali je Thompson orio Korzom. Jadranskim trgom, u stvari, što smo tek tada saznale. Kad je gužva, moraš se nekako snaći i sjedneš kod lampe i praviš se da si u kafiću, a zapravo ne moraš naručiti piće jer nisi u kafiću. Iako je konobar bio stvarno prezgodan, sa super rukama i tetovažama iz nekog najboljeg riječkog tattoo studia i budimo realni, većinu utakmice sam gledala konobara, a manje utakmicu. Rijeka je tako spavala veliki dio utakmice, svi osim jedne žene tigrice koja je doslovno bila puma sa svojim crnim debelim okvirima , tigrastim tajicama i različitim lakom na svakom noktu, koja se dizala u vrijeme svake kontre a muškarci su joj vikali : ,, Ženo sjedni dolje'', jer su oni kao gledali tekmu, iako su zapravo drkali na mobitelima.
Nakon drugog gola u produžecima, vodstva Hrvatske, Rijeka se probudila i doslovno se zapalila i bila fizički crveni grad.
Ne znam. Nogomet u nas Hrvata uvijek izazove toliku euforiju da se bacamo u fontane. Da vrištimo po cijelom gradu i prelazimo cestu kao njujorčani. Da zgodnom konobaru fakat kažemo da smo većinu tekme gledali njega jer je prezgodan i da nećemo otići iz Rijeke dok mu ne kažemo da je fakat tako zgodan i kao slučajno dodirnemo njegove lijepe ruke. Ali konobari kao konobari, uvijek su mutavi i znaš da od njih nemaš ništa. Nemaš ništa ni od nogometa, osim neki kratkotrajni hype jer te onda sustigne realnost i shvatiš da u srijedu ne znaš za kog ćeš navijati, jer ne možeš kao navijati za obje reprezentacije. Mislim, mogu ja šta hoću.
Ali na kraju svega imaš zapravo super priče koje možeš onda postaviti ovdje da ih netko drugi, možda, sasvim možda i pročita. A kad dobiješ toliko poruka podrške i hvala kako dobro pišeš, shvatiš da je sve vrijedno. I da moraš nekako sažvakati tu utakmicu jer netko, možda, sasvim možda i očekuje da opet nešto napišeš.
Pa vjerujem da Rijeka više nikada neće zaspati, a neću ni ja na ovom blogu.
Primjedbe
Objavi komentar