Nekad volim pisati o tome šta mi zapravo dušu tišti pa da tu stijenu maknem sa sebe, radije nego da razgovaram s ljudima direktno jer eto, emocionalnost mi u tu ruku nikad nije bila jača strana, a kad je loše, okrenut ću na zafrkanciju. A nekad ću, umjesto da se suočim, pobjeći nekamo i pisati o nečemu drugom, recimo.
Ali, znaš ti šta, moja Majka je žena od zidnih naljepnica, pa je tako i ovdje na našu malu kućicu naljepila plava slova koja kažu da je slana voda lijek za sve : suze, znoj ili more. Odmah sam se toga sjetila baš one večeri kad je glavna zvijezda bila pomrčina mjeseca, a ja sam preživljavala još jedan u nizu napadaja panike jer mi je izbio na koži neki osip, a našla sam se sama. usred ničega (čitaj otoka Paga) i prije nego što sam ju nazvala se sjetih njezinog natpisa - što je značilo da mogu plačući otrčati do mora, pa će valjda sve proć.
Kad sam svojoj ludoj familiji priopćila da na par dana bježim sama sa sobom na taj goli otok, pape mi nije vjerovao , već je bio uvjeren da se idem naći s dečkom kojeg sam vaš tamo upoznala prije koju godinu i komu sam posvetila čak nekoliko rečenica na svojem blogu u posljednjem tekstu, a spominjem i opet. On zna tko je, ali ne čita moje blogove jer ne voli čitati (možda i ne zna?), tako da se može reći da ne zna. Ne čitati, nego da se o njemu radi.
Naravno da se nisam našla s njim jer je naše vrijeme odavno prošlo i poljupce pod zvjezdanim nebom (ili možda jutarnjim suncem) su mi ukrali neki drugi galebovi. A ja kradem slamke i čaše iz kafića po cijeloj Šibensko-kninskoj županiji. Ako takve stvari ne mogu pričati unucima, mogu barem svijetu?
Ali, evo mene opet - pobjegla od nečega pišući o nekim drugim problemima. Na ovom moru mozak ti nekad postane kaša i cili se rastopiš. Ne na cijelom moru možda, ali u ovom mojem ludom selu zasigurno.
Oduvijek mi je bilo super kako nitko prije nije znao za Jezera na otoku Murteru pa kad bih im rekla sa ljetujem ovdje pitaju me na kojim se ja to jezerima kupam, jesu li možda Plitvička?!
Ali su svi čuli za Tisno, šta zbog droge (sad će mene Majka upitati s kakvim se ja to narkomanima družim), šta zbog festivala ali to je sve isti par rukava.
A Tisno i Jezera su povezani svega jednom šetnicom od petnaest minuti što ti je realno brže nego da hodam od jednog kraja Jezer do drugoga.
I tako ću ja od problema uvijek bježati ravno u lito, jer mislim da te samo to može spasiti. Ili napravit još veće sranje, ali barem nećeš ostati na jednom mjestu.
Ja bih tako nekad voljela da lito traje cilu vičnost i da mogu zauvijek biti slana, crna i sa vjetrom u kosi. I da mi čaša hladnog nesa popravi dan. I gin tonika. I da imam 43 različita zalaska. I da ne prestajem gledati u zvijezde. I zaželjeti želju ako koja padne. I da ne znam di sam, a dobro mi je. I da mi je koža besprijekorno čista, trepavice dugačke i kosa rasčupana. I da slušam more kako mi pjeva. I da se osjećam pijano i kada sam trijezna. Ča je život vengo fantažija, reko je Oliver... a mogu se totalno složit, jer tamo sam di trebam biti.
Ali, znaš ti šta, moja Majka je žena od zidnih naljepnica, pa je tako i ovdje na našu malu kućicu naljepila plava slova koja kažu da je slana voda lijek za sve : suze, znoj ili more. Odmah sam se toga sjetila baš one večeri kad je glavna zvijezda bila pomrčina mjeseca, a ja sam preživljavala još jedan u nizu napadaja panike jer mi je izbio na koži neki osip, a našla sam se sama. usred ničega (čitaj otoka Paga) i prije nego što sam ju nazvala se sjetih njezinog natpisa - što je značilo da mogu plačući otrčati do mora, pa će valjda sve proć.
Kad sam svojoj ludoj familiji priopćila da na par dana bježim sama sa sobom na taj goli otok, pape mi nije vjerovao , već je bio uvjeren da se idem naći s dečkom kojeg sam vaš tamo upoznala prije koju godinu i komu sam posvetila čak nekoliko rečenica na svojem blogu u posljednjem tekstu, a spominjem i opet. On zna tko je, ali ne čita moje blogove jer ne voli čitati (možda i ne zna?), tako da se može reći da ne zna. Ne čitati, nego da se o njemu radi.
Naravno da se nisam našla s njim jer je naše vrijeme odavno prošlo i poljupce pod zvjezdanim nebom (ili možda jutarnjim suncem) su mi ukrali neki drugi galebovi. A ja kradem slamke i čaše iz kafića po cijeloj Šibensko-kninskoj županiji. Ako takve stvari ne mogu pričati unucima, mogu barem svijetu?
Ali, evo mene opet - pobjegla od nečega pišući o nekim drugim problemima. Na ovom moru mozak ti nekad postane kaša i cili se rastopiš. Ne na cijelom moru možda, ali u ovom mojem ludom selu zasigurno.
Oduvijek mi je bilo super kako nitko prije nije znao za Jezera na otoku Murteru pa kad bih im rekla sa ljetujem ovdje pitaju me na kojim se ja to jezerima kupam, jesu li možda Plitvička?!
Ali su svi čuli za Tisno, šta zbog droge (sad će mene Majka upitati s kakvim se ja to narkomanima družim), šta zbog festivala ali to je sve isti par rukava.
A Tisno i Jezera su povezani svega jednom šetnicom od petnaest minuti što ti je realno brže nego da hodam od jednog kraja Jezer do drugoga.
I tako ću ja od problema uvijek bježati ravno u lito, jer mislim da te samo to može spasiti. Ili napravit još veće sranje, ali barem nećeš ostati na jednom mjestu.
Ja bih tako nekad voljela da lito traje cilu vičnost i da mogu zauvijek biti slana, crna i sa vjetrom u kosi. I da mi čaša hladnog nesa popravi dan. I gin tonika. I da imam 43 različita zalaska. I da ne prestajem gledati u zvijezde. I zaželjeti želju ako koja padne. I da ne znam di sam, a dobro mi je. I da mi je koža besprijekorno čista, trepavice dugačke i kosa rasčupana. I da slušam more kako mi pjeva. I da se osjećam pijano i kada sam trijezna. Ča je život vengo fantažija, reko je Oliver... a mogu se totalno složit, jer tamo sam di trebam biti.
Primjedbe
Objavi komentar