Opet skoro mjesec dana nisam ništa objavila, ali odavno sam se prestala truditi pridržavati nekakvih rokova, ali sam počela zapisivati stvari koje moram obaviti sutradan jer ih se u suprotnom neću ni sjetiti, a kamoli tek napraviti. Pisanje bloga nikad nisam stavljala na listu stvari koje moram, jer to nije nešto što moram, već nešto što želim. A nekad, jebiga, ne želim. I ne da mi se. I radila bih sve drugo, samo ne sjedila za tipkovnicom i pisala. Jedino ne bih razgovarala s bakom iz Metkovića. Ali sve drugo bih.
Prije nekih šest mjeseci objavila sam post pod nazivom ,,studiram pravo, a idem krivo'' kojim sam pokušala odgovoriti na konstantna čuđenja i nedoumice zašto se netko poput mene ikad našao na zagrebačkom Pravnom fakultetu ( i dalje tvrdim, onom najtežem). Ali eto, ne možeš očito studirat pravo i ići u isto vrijeme krivo. A ja ću uvijek ići krivo da bih završila na pravom putu.
Mislim da su pitanja poput : ,, Zašto si upisala pravo ako te to ne zanima?'' ili ,, Zašto si odustala od prava ako te to zanimalo? '' toliko ista i kontradiktorna u isto vrijeme da ne znam kako pravilno odgovoriti na njih iako imam potrebu za tim. Ali prvog travnja, na Uskrs, sjedila sam u sobi i učila rimsko pravo i baš taj dan, na Uskrs, najveći kršćanski blagdan, učeći rimsko pravo naučila sam neke life-chanlging informacije o religiji koju osobno nisam pretjerano prakticirala, ali mi se zaista svidjela ironija podudarnosti trenutka i vremena. I bila sam preoduševljena kako pravo šutira religiju nogom u guzicu i htjela sam to podijeliti sa cijelim svijetom do te mjere da sam odbila čestitati Uskrs svojoj baki iz Metkovića i umjesto toga joj na telefon pročitala cijeli odlomak svega što sam maločas naučila što je rezultiralo njezinim gotovo plačem, a ja sam bila presretna jer je pravo u pravu, a ne religija. I ja sam bila u pravu, a ne moja baka. A pape me htio zadavit iako je bio udaljen 526 km.
Bila sam zadovoljna jer sam napokon našla neki opravdani razlog za samu sebe zašto studiram pravo, a to je bilo valjda da mogu bit u pravu. Nisam ja kriva šta sam se rodila u svibnju i što sam bik po horoskopu, i šta sam tvrdoglava i prkosna i preponosna i šta nikad neću priznat da sam pogriješila. Ali morala sam si priznat, barem sebi, ako ne drugima da sam u krivu. I da sam na prav(n)om putu na kojem ne bih trebala biti. Ni meni ništa od tog tad, dan poslije nego što sam otkrila jednu od najfascinantnijih činjenica i pobijedila svoju baku, ali sam skužila da sam totalno pogriješila, zatvorila knjigu iz rimskog prava i otišla udahnuti zraka. I nikad ju više nisam otvorila.
Dugo sam razmišljala o tome trebam li obrisati post o kojem sam gore govorila jer ništa napisano u njemu sad mi se nije činilo istinito. Ali tad je bilo istinito. Mislim, možda i nije. Možda je sve bilo samo lažno uvjeravanje da je onako kako treba biti a ništa nije bilo kako treba biti.
Ne možeš zapravo ni znati šta točno treba biti, ali mislim da trebaš uvijek ići za onim zbog čega ti srce nekako sjaji. Što voliš, u čemu uživaš i u čemu nekad ne uživaš. Ali ono nešto što nije obaveza, nego odabir. Kao meni ovaj blog trenutno. Na kraju sam ipak ispunjena. I vjerujem da na sve uvijek tako trebaš ići i da ne smiješ prihvaćati ništa zbog čega ti srce ne zasvijetli. I uvijek idi svojim putem čak i ako ideš krivo. Baš te briga, ne znači da je pogrešno.
Prije nekih šest mjeseci objavila sam post pod nazivom ,,studiram pravo, a idem krivo'' kojim sam pokušala odgovoriti na konstantna čuđenja i nedoumice zašto se netko poput mene ikad našao na zagrebačkom Pravnom fakultetu ( i dalje tvrdim, onom najtežem). Ali eto, ne možeš očito studirat pravo i ići u isto vrijeme krivo. A ja ću uvijek ići krivo da bih završila na pravom putu.
Mislim da su pitanja poput : ,, Zašto si upisala pravo ako te to ne zanima?'' ili ,, Zašto si odustala od prava ako te to zanimalo? '' toliko ista i kontradiktorna u isto vrijeme da ne znam kako pravilno odgovoriti na njih iako imam potrebu za tim. Ali prvog travnja, na Uskrs, sjedila sam u sobi i učila rimsko pravo i baš taj dan, na Uskrs, najveći kršćanski blagdan, učeći rimsko pravo naučila sam neke life-chanlging informacije o religiji koju osobno nisam pretjerano prakticirala, ali mi se zaista svidjela ironija podudarnosti trenutka i vremena. I bila sam preoduševljena kako pravo šutira religiju nogom u guzicu i htjela sam to podijeliti sa cijelim svijetom do te mjere da sam odbila čestitati Uskrs svojoj baki iz Metkovića i umjesto toga joj na telefon pročitala cijeli odlomak svega što sam maločas naučila što je rezultiralo njezinim gotovo plačem, a ja sam bila presretna jer je pravo u pravu, a ne religija. I ja sam bila u pravu, a ne moja baka. A pape me htio zadavit iako je bio udaljen 526 km.
Bila sam zadovoljna jer sam napokon našla neki opravdani razlog za samu sebe zašto studiram pravo, a to je bilo valjda da mogu bit u pravu. Nisam ja kriva šta sam se rodila u svibnju i što sam bik po horoskopu, i šta sam tvrdoglava i prkosna i preponosna i šta nikad neću priznat da sam pogriješila. Ali morala sam si priznat, barem sebi, ako ne drugima da sam u krivu. I da sam na prav(n)om putu na kojem ne bih trebala biti. Ni meni ništa od tog tad, dan poslije nego što sam otkrila jednu od najfascinantnijih činjenica i pobijedila svoju baku, ali sam skužila da sam totalno pogriješila, zatvorila knjigu iz rimskog prava i otišla udahnuti zraka. I nikad ju više nisam otvorila.
Dugo sam razmišljala o tome trebam li obrisati post o kojem sam gore govorila jer ništa napisano u njemu sad mi se nije činilo istinito. Ali tad je bilo istinito. Mislim, možda i nije. Možda je sve bilo samo lažno uvjeravanje da je onako kako treba biti a ništa nije bilo kako treba biti.
Ne možeš zapravo ni znati šta točno treba biti, ali mislim da trebaš uvijek ići za onim zbog čega ti srce nekako sjaji. Što voliš, u čemu uživaš i u čemu nekad ne uživaš. Ali ono nešto što nije obaveza, nego odabir. Kao meni ovaj blog trenutno. Na kraju sam ipak ispunjena. I vjerujem da na sve uvijek tako trebaš ići i da ne smiješ prihvaćati ništa zbog čega ti srce ne zasvijetli. I uvijek idi svojim putem čak i ako ideš krivo. Baš te briga, ne znači da je pogrešno.
Primjedbe
Objavi komentar