Prošli tjedan krenula sam na faks. Po drugi put u životu. Time je moj prvi dan sveučilišnoga obrazovanja bio negdje daleko iza mene, u rukama jednog drugog fakulteta. I bio je, kao i nekolicina prvih puteva, bolan i neugodan, ali se probio led i moglo se nastaviti dalje. Mislim da samo jednom imaš prvi dan faksa, bez obzira koliko ih promijeniš - a vjerujem da ukoliko čovjek imalo drži do sebe, promijenio je barem dva različita fakulteta. To nipošto ne znači da oba fakulteta moraš završit. Ne moraš ni jedan, ali će ti možda bit lakše. Možda i ne, ovisi kako se postaviš.
Prošli tjedan krenula sam na svoj drugi faks i zbog toga nisam osjećala nikakav presing i napetost i nisam se osjećala kao brucoš, makar sam u neku ruku to bila (i još uvijek jesam), ali sam znala sve šta me čeka. Ovo ljeto upisala sam se na odjel novinarstva (napokon by svi ljudi koji me poznaju) na Sveučilištu Sjever u Sveučilišnom centru Koprivnica.
Kaj ti je to Sveučilište Sjever? Pod kaj ti to spada? A di je ta Koprivnica? Zakaj baš Koprivnica? Kaj nisi upala u Zagreb?
Sveučilište Sjever je najmlađe i najbrže rastuće javno sveučilište u Hrvatskoj, čiji su osnivači gradovi Varaždin i Koprivnica koje je nastalo spajanjem Veleučilišta u Varaždinu i Medijskog sveučilišta iz Koprivnice. Mi nemamo fakultete, imamo odjele koji svi spadaju pod jedan veliki faks koji spada pod jedno veliko Sveučilište Sjever.
Koprivnica je grad u Koprivničko-križevačkoj županiji, udaljen od Zagreba nešto manje od sto kilometara.
S obzirom da je to bivše medijsko sveučilište, odjeli su također takvi. Novinarstvo, medijski dizajn, poslovanje i menadžment u medijima. Time je i program takav. Nema dosadnih politoloških predmeta kao na FPZG-u, koji nisam ni prijavila. Doduše, nisam ga prijavila jer sam ja smotana i prekasno sam krenula razmišljat o tako ozbiljnoj tematici, ali sad mi je drago da nisam.
Da, možda mi nije baš drago svaki dan šta se moram probudit ujutro i otići na Glavni kolodvor i sjest na vlak za Koprivnicu. Koji nije vlak za Koprivnicu nego je češće vlak za Osijek ili Budimpeštu. Isto tako vrlo često ne ide u 11.21 ili 12.51 već nešto kasnije.
I imam osjećaj kao da me netko bacio u neko drugo vrijeme. Ono, osjećam se kao da sam uletjela u vremenski stroj čim postavim pitanje : ,, Jel ovo vlak za Zagreb?''
Inače volim vlakove. Ne opsesivno poput Sheldona, ali volim putovati vlakom više nego što volim putovati busom. Imaš wc, cijelo vrijeme ideš ravno i kondukteri su zgodniji nego vozači autobusa. Recimo, jedan je izgledao kao da je ispao iz turske sapunice. Prekrasan.
Ali, mislim da netko tko ne putuje vlakom u Hrvatskoj ne može znati šta znači putovanje vlakom u Hrvatskoj. Ili tko se barem nije nekoliko puta vozio vlakom, a da to nije bilo u trećem razredu osnovne škole.
Postala sam putnik. Nisam mislila da ću to ikad reći u stilu da to moram naglašavati, ali je tako. Kad postaneš putnik počneš shvaćati druge putnike. I shvatiš da svaki dan na vlak u 11.21 s Glavnog kolodvora za Koprivnicu dolaze isti putnici koji zbog nekih svojih razloga moraju putovati na toj relaciji baš u to vrijeme. Ili u 12.51, ista stvar. U 9.50 u vlaku za Budimpeštu pak upoznaš neke potpuno nove persone. Obitelj iz Osijeka koja je došla u Zagreb jer im je sin išao na operaciju. Dečka koji ide u Budimpeštu svojoj curi. Bračni par Kanađana, da, Kanađana, koji skupa sa svojim drugim prijateljima parovima Kanađanima road tripaju po Europi i idu u Budimpeštu, ali su njihovi prijatelji već tamo jer im se Zagreb nije toliko svidio. Kako ćeš ti jednom paru Kanađana objasniti da moraju izaći na kolodvoru u Vrbovcu i sjesti u autobus koji će ih prevesti do Križevaca gdje će ponovno sjesti na vlak za Koprivnicu. A u Koprivnici moraju opet izaći i napokon presjest na vlak za Budimpeštu. Objasnit ćeš im tako, ali im neće ništa biti jasno jer oni nemaju pojma šta je Vrbovec. Ni ne pomišljaju na to da ikad to moraju izgovoriti.
U Hrvatskoj još uvijek postoje strojovođe. Mislim, postoje i drugdje, ali vrlo često vlakovi vani počinju voziti sami. I automatski dobivaju znakove kada moraju krenuti.
Vjerujem da sam naučila svaku stanicu na relaciji Zagreb-Koprivnica i kad gledam sva ta sela kroz taj prozor u vagonu stvarno shvaćam da ti to ne možeš nikom objasnit. I da smo stvarno još uvijek u nekom drugom vremenu. Ali svi se trudimo negdje ići. Pitam se ponekad zašto. Zašto svi ti ljudi moraju negdje ići? Ali onda, s druge strane, idem i ja. Valjda u neku ruku tražimo nešto što odande gdje smo došli nismo mogli dobiti.
Prošli tjedan krenula sam na svoj drugi faks i zbog toga nisam osjećala nikakav presing i napetost i nisam se osjećala kao brucoš, makar sam u neku ruku to bila (i još uvijek jesam), ali sam znala sve šta me čeka. Ovo ljeto upisala sam se na odjel novinarstva (napokon by svi ljudi koji me poznaju) na Sveučilištu Sjever u Sveučilišnom centru Koprivnica.
Kaj ti je to Sveučilište Sjever? Pod kaj ti to spada? A di je ta Koprivnica? Zakaj baš Koprivnica? Kaj nisi upala u Zagreb?
Sveučilište Sjever je najmlađe i najbrže rastuće javno sveučilište u Hrvatskoj, čiji su osnivači gradovi Varaždin i Koprivnica koje je nastalo spajanjem Veleučilišta u Varaždinu i Medijskog sveučilišta iz Koprivnice. Mi nemamo fakultete, imamo odjele koji svi spadaju pod jedan veliki faks koji spada pod jedno veliko Sveučilište Sjever.
Koprivnica je grad u Koprivničko-križevačkoj županiji, udaljen od Zagreba nešto manje od sto kilometara.
S obzirom da je to bivše medijsko sveučilište, odjeli su također takvi. Novinarstvo, medijski dizajn, poslovanje i menadžment u medijima. Time je i program takav. Nema dosadnih politoloških predmeta kao na FPZG-u, koji nisam ni prijavila. Doduše, nisam ga prijavila jer sam ja smotana i prekasno sam krenula razmišljat o tako ozbiljnoj tematici, ali sad mi je drago da nisam.
Da, možda mi nije baš drago svaki dan šta se moram probudit ujutro i otići na Glavni kolodvor i sjest na vlak za Koprivnicu. Koji nije vlak za Koprivnicu nego je češće vlak za Osijek ili Budimpeštu. Isto tako vrlo često ne ide u 11.21 ili 12.51 već nešto kasnije.
I imam osjećaj kao da me netko bacio u neko drugo vrijeme. Ono, osjećam se kao da sam uletjela u vremenski stroj čim postavim pitanje : ,, Jel ovo vlak za Zagreb?''
Inače volim vlakove. Ne opsesivno poput Sheldona, ali volim putovati vlakom više nego što volim putovati busom. Imaš wc, cijelo vrijeme ideš ravno i kondukteri su zgodniji nego vozači autobusa. Recimo, jedan je izgledao kao da je ispao iz turske sapunice. Prekrasan.
Ali, mislim da netko tko ne putuje vlakom u Hrvatskoj ne može znati šta znači putovanje vlakom u Hrvatskoj. Ili tko se barem nije nekoliko puta vozio vlakom, a da to nije bilo u trećem razredu osnovne škole.
Postala sam putnik. Nisam mislila da ću to ikad reći u stilu da to moram naglašavati, ali je tako. Kad postaneš putnik počneš shvaćati druge putnike. I shvatiš da svaki dan na vlak u 11.21 s Glavnog kolodvora za Koprivnicu dolaze isti putnici koji zbog nekih svojih razloga moraju putovati na toj relaciji baš u to vrijeme. Ili u 12.51, ista stvar. U 9.50 u vlaku za Budimpeštu pak upoznaš neke potpuno nove persone. Obitelj iz Osijeka koja je došla u Zagreb jer im je sin išao na operaciju. Dečka koji ide u Budimpeštu svojoj curi. Bračni par Kanađana, da, Kanađana, koji skupa sa svojim drugim prijateljima parovima Kanađanima road tripaju po Europi i idu u Budimpeštu, ali su njihovi prijatelji već tamo jer im se Zagreb nije toliko svidio. Kako ćeš ti jednom paru Kanađana objasniti da moraju izaći na kolodvoru u Vrbovcu i sjesti u autobus koji će ih prevesti do Križevaca gdje će ponovno sjesti na vlak za Koprivnicu. A u Koprivnici moraju opet izaći i napokon presjest na vlak za Budimpeštu. Objasnit ćeš im tako, ali im neće ništa biti jasno jer oni nemaju pojma šta je Vrbovec. Ni ne pomišljaju na to da ikad to moraju izgovoriti.
U Hrvatskoj još uvijek postoje strojovođe. Mislim, postoje i drugdje, ali vrlo često vlakovi vani počinju voziti sami. I automatski dobivaju znakove kada moraju krenuti.
Vjerujem da sam naučila svaku stanicu na relaciji Zagreb-Koprivnica i kad gledam sva ta sela kroz taj prozor u vagonu stvarno shvaćam da ti to ne možeš nikom objasnit. I da smo stvarno još uvijek u nekom drugom vremenu. Ali svi se trudimo negdje ići. Pitam se ponekad zašto. Zašto svi ti ljudi moraju negdje ići? Ali onda, s druge strane, idem i ja. Valjda u neku ruku tražimo nešto što odande gdje smo došli nismo mogli dobiti.
Primjedbe
Objavi komentar