Ovo je još jedna priča o tome kako sam upoznala čovjeka koji je sudjelovao u kreiranju mene kao osobe gotovo jednako kao i trio fantastiko : Majka, pape i Pavao Pavličić - o kojemu sam već pisala. A koliko god disfunkcionalna moja obitelj možda i jest, odrasla sam u okruženju dobre glazbe i možda ću dijelom zbog toga uvijek preferirati riječ glazba preko muzike, nekako jer više predočuje njezinu snagu, ali to je neka druga stvar.
Spomenula sam da je pape imao bend, dugu crnu kosu i gitaru, što se mojoj Majci najviše i svidjelo. Neke druge stvari, možda, nisu, ali kako Đole kaže, suprotnosti se valjda privlače, iako ne vjerujem u to toliko.
Sjećam se svojeg četvrtog rođendana, 3. svibnja davne 2002. godine, koji sam proslavila na Jarunu, u Oazi, mislim da se tako zvalo to mjesto. To nije bio restoran, možda čak ni nema ime Oaza nego smo ga samo mi tako zvali - to je jedna od onih roštiljskih kućica s krovom, koja je, ako se ne varam, bila na onom odvojenom otočiću usred jezera.
Otkada znam za sebe, 3. svibnja me, osim nove godine, uvijek dočekao pravi proljetni pljusak. Jednom sam pitala Majku je li kiša padala i te nedjelje devedeset' i osme kad sam došla na svijet u rađaoni na Svetom Duhu, ali je rekla da vrijeme nikada nije bilo ljepše. Kako god, znam predvidjeti prognozu trećeg dana u mjesecu svibnju svake godine.
Uglavnom, tako smo
proslavili taj moj četvrti rođendan s veličanstvenom tortom dvorca, koja je
imala četiri kule u kojoj je bila po jedna svjećica. Nikad više poslije toga nisam imala tako prekrasnu tortu.
Osim pljuska, ono što mi se najviše urezalo u pamćenje je to da smo cijeli dan proveli slušajući Balaševića. Nismo ga slušali samo taj
dan, slušali bi smo ga gotovo svaki dan, na odlasku u vrtić, na dolasku u kuću,
tuširajući se ili gledajući crtiće. Dorđe Balašević prvi je kantautor s kojim sam se susrela u glazbenom dijelu svog života koji je za mene vrlo važan. Bila sam klinka, pa mi je najdraža pjesma tad bila, pogađate, Neki novi klinci.
Te godine, baš dvije tisuće
i druge, ako se dobro sjećam (a imam enormno pamćenje najvećih sitnica što
ponekad ne znam je li dobro ili loše? ), četrnaestog prosinca, Balašević je
održao koncert u Domu sportova. To je bio moj prvi ikada koncert i Majka me obukla u nešto narančasto (što je radila vrlo često dok sam bila klinka i zbog toga imam traume kad vidim bilo šta narančasto) i sjedili smo negdje između tribina D i E, pape, Majka i ja. Sjećam se da sam tako čekala Neke nove klince, Oprosti mi Katrin i Lepu protinu kći te da sam nakon toga zaspala na onim prljavim sjedalima, koja su prije šesnaest godina, nadam se, bila u boljem stanju. Od tog prosinca prije šesnaest godina na Balaševićevom koncertu bila sam još xy puta i nikada neću prestati vjerovati u nepredvidivost života.
Da u jednom trenutku, prije točno godinu dana, 11.studenog 2017. učim sociologiju vjerujući da je pravo savršen izbor za mene i slušam Eleonoru, a prijatelj mi pošalje
poruku da Đole sutra potpisuje knjige na Interliberu. Majka je tog vikenda
slavila Martinje u Moslavini, nedjeljni ručak je bio kod pape. Tako ja dolazim
u stan, poručam i govorim mu da Đole danas potpisuje knjige na Interliberu. Nisam uopće bila sigurna
hoću li doći, ali sam to rekla onako usput na što pape je odgovorio : '' Što čekamo? Idemo na Velesajam. ''
I tako smo mi popili kavu u Toscani u Središću i negdje oko 14.45 došli na zagrebački Velesajam gdje smo sigurno iza 20.00 sati stajali u redu ne bih li dočekala svoj potpis u knjizi Kalendar moga detinjstva i barem minut razgovora s čovjekom koji na mene utječe svakog dana.
I godinu dana kasnije, još uvijek sam pod tolikim dojmom toga dana da jedva mogu predočiti splet okolnosti koji se tog dana odvijao u drugom paviljonu.
Stojimo mi tako u redu poštenih tri i po ure, pjevamo Oliveru, Utjecaj rođaka na moj životni put, Nikad kao Bane i druge veselice ne bi li nam vrijeme brže proletjelo.
Naravno da taj red nakon toliko sati više nije bio red, dva su se stopila u jedan, ljudi su se naguravali, plakali, odustajali, a moja pravnička malenkost nije se mogla suzdržati od toga da vikne da je red red, izazivajući smiješke na licima. Zar nije?
U tri sata smo se pomakli jedva dva, tri metra a jedna od djevojaka koja je cijelo vrijeme stajala ispred mene u jednom trenutku je rekla da više ne može čekati i pitala je je li netko voljan uzeti njezinu knjigu. Nitko se nije javio, vjerojatno iz razloga jer smo svi došli do faze u kojoj više nismo vjerovali da ćemo zaista dobiti taj potpis - bilo je skoro osam, a red je još uvijek bio prevelik, ali nisam mogla dopustiti da netko tko je došao ovdje zbog istog razloga kao i ja ode bez svoje posvete stoga sam joj odgovorila : ,, Daj mi tu knjigu, dobit ćeš svoj potpis. '' Naravno da nisam znala hoću li doći na red, ali se taj čin u tom trenutku činio ispravan i bila sam sigurna da ta divna djevojka mora dobiti svoj potpis.
S obzirom da su se svi preguravali, preskakivali trake i rušili jedni druge, tako sam se pregurala i ja, a pape je rekao da više ne može stajati i otišao je van zapalit cigaru.
Čim sam se se izgurala negdje ispred petnaestak ljudi, jedan me gospodin, onako, malo deblji, sa piroškom od sira u ruci (jer zašto ne?) napao da kako sam se mogla pregurati i tko me tako odgojio, a njegova djevojka ga je bodrila riječima : ,, Tako je, Zoki. Budi neugodan!'' dok mi se tom masnom piroškom unosio u lice. ,, Da, jesam. I boli me kurac. Nemojte biti bezobrazni i stanite i vi i vaša piroška ispred mene. ''
U toj gužvi od dvjesto ljudi na jedva dva metra kvadratna više se zaista nije moglo disati. Često me u malim prostorima zna uhvatiti napad panike ne volim biti stisnuta ka srdela, a još manje volim bliski fizički kontakt sa strancima. Koji jedu masne piroške.
Kad sam pod stresom, plačem. Ekipa iza mene je nešto komentirala, na što sam se nadovezala da ovi koji su najkasnije došli sada su već otišli kući. Jedna gospođa mi je netom rekla kako se njoj čini da sam i ja stajala iza nje, na što sam automatski, u suzama, odgovorila da ako je tako, može slobodno stati iza mene. Bila je ugodno iznenađena, vjerojatno iz razloga što smo do sada svi bili toliko nadrkani i nismo imali živaca biti pravedni, ali pomak ta dva koraka unazad bila je najbolja stvar koju sam mogla napraviti.
Doduše, toliko sam počela
plakati, ne zbog ta dva koraka unazad, nego nisam htjela iznevjeriti djevojku
kojoj sam nešto obećala, ali nisam htjela iznevjeriti ni samu sebe. Dok sam se
tako pomaknula, susrela sam se s ekipom koja je stajala sa mnom u redu cijelo
popodne, među kojima je bio i jedan gospodin na štakama koji je stajao tamo
borbeno i nije se dao. Tješili su me, nasmijavali, govorili da samo što nismo. Nedugo nakon, prolazi Beba
Balašević, Đoletova kći, tamo iza trake reda gdje je stajao i moj pape koji
me čekao i vjerovao u mene, a gospodin na štakama joj se obraća. Nije se
htio gurati, samo je prokomentirao kako stoji već pet sati i da ga tijelo već pomalo izdaje, pa je zamolio postoji li mogućnost da se proces ikako ubrza. Smjesta ga je primila za ruku napominjući da invalidi, trudnice i djeca imaju prednost te je usput priupitala ima li još nekoga iz te kategorije.
Za ovaj podatak nisam posve sigurna, to tvrdi pape, ali volim vjerovati da je zaista bilo tako : ,, Beba, ono je moje ondje. ''
U tih par sekundi bila sam u takvom transu jer je gospodin napokon došao na red i radi toga sam bila sretnija nego da sam ja osobno došla, a Beba se vraća koji tren poslije, pogleda me i kaže : ,, Prijateljica isto ide. '' Prvo sam pomislila da govori gospodinovoj pratnji, ali obraća se meni! Doslovno sam u tri minute proživjela sve - živčani slom, nezaustavljivo smijanje i trenutak koji nikad u životu neću zaboraviti ; mene kako stojim gore pokraj Balaševića.
Ne znam jesam li bila više pod dojmom zbog načina na koji sam došla ili jer sam zaista bila gore. Ili jer sam stvarno rođena pod sretnom zvijezdom magičnom - nad ovom zemljom generalno tragično.
Ono što sam tog dana naučila i što pokušavam prakticirati i 365 dana kasnije jest da se dobro dobrim vraća. Zaista.
Budite dobri, pomozite drugima, ali nemojte nikad zaboraviti biti ono što jeste.
Nisam dobila taj potpis plačući i glumeći žrtvu. Psovala sam na ljude, gurnula trudnicu i udarila neku ženu u glavu. Ali sam učinila nešto lijepo za tu djevojku i za prijatelja koji taj dan nije bio u mogućnosti doći po svoj potpis/sliku. Tko zna. Ali sve to vrijedi.
Treba imati srca, ali i iskrenost. Surovost i životnost. Zdravlje, slavlje i srce lavlje, kaže Đole.
Primjedbe
Objavi komentar