Jednom sam na Tumblru naišla na citat Donalda Millera, američkog best seller autora i javnog govornika (što uopće jesu javni govornici, ako se ja obraćam javno iznošenjem svojih tijekova misli, jesam li i ja javni govornik?) koji je glasio ovako : ,, Ljudsko tijelo se u srži promijeni svakih šest mjeseci. Gotovo svaka stanica kose ili kože izumre i nova dođe na njezino mjesto. Nisi ista osoba koja si bio prošli studeni. ''
Ako me moja matematika dobro služi, rekla bih da je Donald Miller ovaj citat napisao negdje u svibnju. Matematika me inače ne služi, u osnovnoj školi sam imala jedva četvorku, što je ekvivalentno jednoj čvrstoj dvojci iz srednje škole. Moja dvojka u srednjoj nije bila nimalo čvrsta, bila je navučena na jedvite jade spremna da svakog trenutka pukne. U trećem razredu je i puka, pa sam išla na produžnu nastavu, svojevoljno, doduše, a i dalje smatram da je to najbolja odluka koju sam tada mogla donijeti jer mi je trigonometrija sad easy peasy. Nije da će mi crtanje sinusa i kosinusa pomoći u novinarskim vodama, ali hej, nikad ne znaš gdje će te život odvesti.
Uglavnom, često razmišljam o tome šta je taj Donald Miller govorio. Ne sviđa mi se što se zove Donald zbog čega automatski pred sobom vidim tupe i narančasto Trumpovo lice, a to je doista zadnja stvar koju želim vidjeti, ali čovjek ima neku poantu. Taj sam citat pronašla baš negdje u svibnju, pa me potaknuo na razmišljanje kakva sam to bila osoba prošlog studenog, a kakva sam sada.
U svibnju sam bila djevojka koja je radila u Iskonovoj tehničkoj podršci. Svaki dan od 9 do 15 telefonirajući sa svakakvim korisnicima. Onima koji bi rekli da si najbolji agent ikada i da se čekanje od pola sata isplatilo, kao i onima koji bi te poslali u onu lijepu stvar nadodajući kako od tebe nikad ništa neće biti. Možda sam to sve doživljavala previše osobno, jer nisam znala šta će od mene zapravo biti. Odustala sam od fakulteta i zaposlila se u Iskonu. Svakodnevno sam čekala povratnu informaciju od NCVVO je li mi prihvaćen zahtjev za naknadnom prijavnom ispita iz politike i gospodarstva s kojim uopće mogu prijaviti Fakultet političkih znanosti. Cijela budućnost ovisila mi je o tom jednom mailu.
A kad je mail stigao jednog svibanjskog dana voljela bih da nikad nije. ,, Obavještavamo Vas da Povjerenstvo Centra na održanoj sjednici nije prihvatilo Vašu zamolbu o naknadnoj prijavi. '' Točno tako. Ove dvije riječi, nije prihvatilo, bile su podvučene i podboldane i u meni su izazvale toliki val tuge i ljutnje na cijeli svijet; na Povjerenstvo, na sustav, na RH, na Pravni fakultet u Zagrebu, na Fakultet političkih znanosti i na mene samu. Zašto uopće postoji sustav u kojem preko nekog posrednika moram odlučivati o svojem životu? Zašto je politika i gospodarstvo obavezan IZBORNI predmet za upis novinarstva na FPZg? Zašto sam ikad odjavila ispit iz politike i gospodarstva in the first place? Zašto sam upisivala fakultet koji nisam htjela završiti? Zašto radim u jebenom ISKONU?!
Kad se prisjetim studenog, shvaćam da sam i tada bila djevojka koja nije imala apsolutnog pojma što se oko nje i u njezinom svijetu događa. Učila sam neku tamo sociologiju koju sam navodno obožavala i zapravo ju htjela studirati na nekom drugom fakultetu, a ja sam svejedno bila jedna plavuša sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Ustajala sam se svakog dana u 7.30 i od 8 ujutro do 20 navečer sam učila tu voljenu sociologiju koju sam na kraju na prvom ispitnom roku u veljači i pala jer nisam naučila nešto čega se više ni ne sjećam jer nije ni bitno, ali znam da je bilo nešto pravno. Zato valjda i nisam naučila.
Pušila sam kutiju tankog Luckyja dnevno i nisam nikad imala novaca jer sam ga potrošila na cigarete. I nisam imala dobre crne hlače.
Sada nije prošli studeni, sada je trenutni studeni koji će se svakog trena pretvoriti u prosinac. Gledavši svibanjsku djevojku, moram joj reći da sam zahvalna što je bila takva. Bijesna, razočarana, ljuta i nesretna. Što je takva ipak pronašla rješenje koje je rezultiralo djevojkom iz trenutnog studenog. Najsretnijom na svijetu. Koja je napokon studentica novinarstva. Koja ima novaca jer ne puši kutiju cigareta dnevno. I koja ima famozne crne hlače. Koja ne radi u Iskonovoj tehničkoj podršci gdje netko non stop viče na nju. Koja radi poslove u kojima uživa. I još uvijek ponosno nosi plavu boju kose. S povremenim eksperimentiranjem i rozim pramenovima.
Moram reći da se zbog toga slažem s tim Donalndom i sama ta rečenica makes me wanna throw up ali srećom nisam Amerikanka. Ali ovaj Donald ima pravo. Vjerojatno nije učio biologiju, već je više mislio na ono psihološko u nama. Stvarno se mijenjamo. Ne čak svakih šest mjeseci, mijenjamo se iz dana u dan. Ti nisi ista osoba koja si bio ovo jutro i koja ćeš biti na popodnevnoj kavi. Misliš da jesi, ali kad pogledaš šest mjeseci unazad od danas, shvatit ćeš da si ono što trebaš biti. Najsretniji.
Ako me moja matematika dobro služi, rekla bih da je Donald Miller ovaj citat napisao negdje u svibnju. Matematika me inače ne služi, u osnovnoj školi sam imala jedva četvorku, što je ekvivalentno jednoj čvrstoj dvojci iz srednje škole. Moja dvojka u srednjoj nije bila nimalo čvrsta, bila je navučena na jedvite jade spremna da svakog trenutka pukne. U trećem razredu je i puka, pa sam išla na produžnu nastavu, svojevoljno, doduše, a i dalje smatram da je to najbolja odluka koju sam tada mogla donijeti jer mi je trigonometrija sad easy peasy. Nije da će mi crtanje sinusa i kosinusa pomoći u novinarskim vodama, ali hej, nikad ne znaš gdje će te život odvesti.
Uglavnom, često razmišljam o tome šta je taj Donald Miller govorio. Ne sviđa mi se što se zove Donald zbog čega automatski pred sobom vidim tupe i narančasto Trumpovo lice, a to je doista zadnja stvar koju želim vidjeti, ali čovjek ima neku poantu. Taj sam citat pronašla baš negdje u svibnju, pa me potaknuo na razmišljanje kakva sam to bila osoba prošlog studenog, a kakva sam sada.
U svibnju sam bila djevojka koja je radila u Iskonovoj tehničkoj podršci. Svaki dan od 9 do 15 telefonirajući sa svakakvim korisnicima. Onima koji bi rekli da si najbolji agent ikada i da se čekanje od pola sata isplatilo, kao i onima koji bi te poslali u onu lijepu stvar nadodajući kako od tebe nikad ništa neće biti. Možda sam to sve doživljavala previše osobno, jer nisam znala šta će od mene zapravo biti. Odustala sam od fakulteta i zaposlila se u Iskonu. Svakodnevno sam čekala povratnu informaciju od NCVVO je li mi prihvaćen zahtjev za naknadnom prijavnom ispita iz politike i gospodarstva s kojim uopće mogu prijaviti Fakultet političkih znanosti. Cijela budućnost ovisila mi je o tom jednom mailu.
A kad je mail stigao jednog svibanjskog dana voljela bih da nikad nije. ,, Obavještavamo Vas da Povjerenstvo Centra na održanoj sjednici nije prihvatilo Vašu zamolbu o naknadnoj prijavi. '' Točno tako. Ove dvije riječi, nije prihvatilo, bile su podvučene i podboldane i u meni su izazvale toliki val tuge i ljutnje na cijeli svijet; na Povjerenstvo, na sustav, na RH, na Pravni fakultet u Zagrebu, na Fakultet političkih znanosti i na mene samu. Zašto uopće postoji sustav u kojem preko nekog posrednika moram odlučivati o svojem životu? Zašto je politika i gospodarstvo obavezan IZBORNI predmet za upis novinarstva na FPZg? Zašto sam ikad odjavila ispit iz politike i gospodarstva in the first place? Zašto sam upisivala fakultet koji nisam htjela završiti? Zašto radim u jebenom ISKONU?!
Kad se prisjetim studenog, shvaćam da sam i tada bila djevojka koja nije imala apsolutnog pojma što se oko nje i u njezinom svijetu događa. Učila sam neku tamo sociologiju koju sam navodno obožavala i zapravo ju htjela studirati na nekom drugom fakultetu, a ja sam svejedno bila jedna plavuša sa zagrebačkog Pravnog fakulteta. Ustajala sam se svakog dana u 7.30 i od 8 ujutro do 20 navečer sam učila tu voljenu sociologiju koju sam na kraju na prvom ispitnom roku u veljači i pala jer nisam naučila nešto čega se više ni ne sjećam jer nije ni bitno, ali znam da je bilo nešto pravno. Zato valjda i nisam naučila.
Pušila sam kutiju tankog Luckyja dnevno i nisam nikad imala novaca jer sam ga potrošila na cigarete. I nisam imala dobre crne hlače.
Sada nije prošli studeni, sada je trenutni studeni koji će se svakog trena pretvoriti u prosinac. Gledavši svibanjsku djevojku, moram joj reći da sam zahvalna što je bila takva. Bijesna, razočarana, ljuta i nesretna. Što je takva ipak pronašla rješenje koje je rezultiralo djevojkom iz trenutnog studenog. Najsretnijom na svijetu. Koja je napokon studentica novinarstva. Koja ima novaca jer ne puši kutiju cigareta dnevno. I koja ima famozne crne hlače. Koja ne radi u Iskonovoj tehničkoj podršci gdje netko non stop viče na nju. Koja radi poslove u kojima uživa. I još uvijek ponosno nosi plavu boju kose. S povremenim eksperimentiranjem i rozim pramenovima.
Moram reći da se zbog toga slažem s tim Donalndom i sama ta rečenica makes me wanna throw up ali srećom nisam Amerikanka. Ali ovaj Donald ima pravo. Vjerojatno nije učio biologiju, već je više mislio na ono psihološko u nama. Stvarno se mijenjamo. Ne čak svakih šest mjeseci, mijenjamo se iz dana u dan. Ti nisi ista osoba koja si bio ovo jutro i koja ćeš biti na popodnevnoj kavi. Misliš da jesi, ali kad pogledaš šest mjeseci unazad od danas, shvatit ćeš da si ono što trebaš biti. Najsretniji.
Primjedbe
Objavi komentar