Mrzim izlaske. Evo, mrzim. Da. Je.... ih ne podnosim. Prestara sam za ta sranja. Sad ćeš mi reći da kako je moguće da sam prestara za izlaske jer imam samo 20 godina. Uskoro 21, što nije isto kao i da sam tek sad napunila dvadesetu. I to nije ni približno slično kao da imam sedamnaest.
Kad sam imala sedamnaest godina (sad se tog prisjećam kao da sam neka starica sa križoboljom - starica nisam, ali imam križobolju) obožavala sam izlaziti. Obožavala sam se satima spremati za izlaske. Šta ću obući, kako ću se našminkati, hoću ispeglati kosu ili nafigarati, hoću li imati štikle i hoću li ponijet starke za presvući se jer u jednom trenutku nakon tolikih sati danceanja neću više imati snage...
Kad sam imala sedamnaest godina izlazila sam na mjesta koja danas više ne postoje (sad se opet osjećam kao starica koja se prisjeća nekih bolji predratnih vremena), barem u obliku u kakvom su postojala tada. Mjesta na kojima su se puštale popularne pjesme kao i na Anteni Zagreb i na kojima se puštao vječni hit Elitnih Odreda, Kao kokain. Gle, to je fakat vječni hit i ne možeš mi ništa reći čime ćeš to opovrgnuti. I ne možeš lagati da se nisi kidao na Elitne Odrede na maturalcu u osnovnoj školi.
Danas, ako želim danceati na pjesme s Otvorenog ili Antene mogu otići u Operu jer uvijek imaju neke forica evente, šta je je. Ali upad za te forica evente košta četrdeset kuna, a za četrdeset kuna u Žirafi popijem 8 pelina i ne znam kak ću ulovit zadnji 220 u 1.30 jer nemam više love za Uber. A ta Žirafa isto... mislim, super je to što se za pedeset kuna mogu napiti od svega i svačega da imam glavobolju do preksutra, ali nije super to što kad uđeš u nju poslije 23 sata ne znaš kak ćeš izaći, a vjerojatno izgubiš i sve prijatelje u magli dima. Možeš rezervirat stol, to je u redu opcija, ali kom se da dolazit po taj stol do pola deset? Da se razumijemo, pola deset je sasvim razumno i racionalno doba za apsolutno sve, čak i za otići spavati, ali ako si već odlučio izaći vani onda očekuješ neki provod. A u Žirafi do barem pola jedanaest nećeš dobiti ništa osim što ćeš već biti toliko pijan jer si se napio od tuge.
Kužiš. Glazbu koju inače slušam uglavnom ne puštaju u klubovima. Puštaju u Klubu. ali jednostavno nakon nekog vremena odustaneš. Ne volim štikle. Ne volim uske haljine. Ne podnosim stolove s bocama. Osim ako to nije stol s bocom u Zagsu, jer Zags je mjesto za sebe. Mjesto na kojem nećeš susrest ljude koji još uvijek idu u srednju školu i koji izlaze u štiklama i uskim haljinama. Mjesto na kojem možeš čuti i Olivera Dragojevića i Šabana Šaulića. Luda kombinacija, ali i dvadesete su valjda lude.
A možda i nisu toliko. Prije neka dva tjedna moje prijateljice i ja odlučile smo se za opasni pothvat - izlazak u klub Roko u subotu navečer gdje je bio neki trashni event. Mislim, i tog trasha mi je više dosta. Znaš da će se uvijek puštat iste pjesme, a te pjesme mi jedino odgovaraju kad sam u Jezerima i kad me nije briga šta slušam jer u ruci držim šest gin tonika, a vani je vruće i na sebi imam dva komada odjeće.
Nevermind, te subote mi tako odosmo pravo van, jer kao nismo predugo. Prvo smo popile koje kuhano vino u nekom bircu na Savi i mogu samo reći da bih radije ostala samo na tomu.
U Roku pravi kaos. Roko je stvarno velik klub i jako puno ljudi u njega stane, ali često se dogodi da dođe šest puta više ljudi nego što stane i na kraju ti je preostalo da se šćućuriš u nekom kutu i plešeš amo-tamo jer ćeš uvijek nekome biti na prolazu, gdje god se nalazio. I mi smo nešto slično učinile, uvalile se negdje pored ograde koja je valjda neki prolaz za VIP dio što je bilo prihvatljivo jer nismo nikome smetale i mogle smo se nasloniti na tu ogradu jer, realno, nismo u formi za cjelonoćno stanjanje. Taj plan ostvario bi se kao idealan da pored nas nisu stale neke djevojke od nekih sedamnaest-osamnaest godina od kojih je jedna imala jezivo dugu kosu koju je konstantno zabacivala kao da ima nekakve tikove i mlatarala nas njom do granica nepodnošljivog. Mislim, jebeno možeš plesati i bez da svake dvije sekunde zabacuješ glavu u stranu i svoje dlake unosiš u moju facu. 0 bodova senzibiliteta za ostale, nastavila je to raditi dok jednostavno nismo odustale i nakon nešto manje od dva sata otišle doma.
Mislim da smo tu večer, koja je navodno trebala biti studentska večer u Roku, bile najstarije. Druga stvar koja me totalno iznenadila jest poruka koja me idućeg jutra dočekala u zahtjevima na Instagramu, a bila je od nekog dečka i glasila je točno ovako : ,, Šeficeee jesi se ustala jesi preživjela'' bez ijednog interpunkcijskog znaka. Okej, ne znam tko je taj klinac ali mu odem na profil i vidim da ima osamnaest godina jer mu tako piše u opisu. Također vidim po storyju koji je objavio da je sinoć izašao u Roko. Cijeli dan nisam odgovarala jer sam bila u drugim obavezama, ali sam mu navečer napisala da je definitivno na pogrešnoj adresi.
Konverzaciju je nastavio uvjeravajući me da sam baš ja Tara koju traži i da ga ne pravim budalom jer smo se sinoć upoznali u prolazu kod toaleta kad me pitao kako se zovem. Iskreno sam se nasmijala jer nikoga nisam upoznala u prolazu kod WC-a, jedva da sam tamo i bila. Mislim, i da jesam, nikoga ne bih upoznavala jer mislim da nema odvratnije stvari od upoznavanja ljudi u klubovima. Ali bilo mi je urnebesno kako me pokušavao uvjeriti da sam se ja sigurno napila pa se toga ne sjećam, što mu je zapravo i bio neki pokušajni ulet (kao ja se neću sjećati da smo se upoznali jer sam bila prepijana pa će se on meni javiti i uvjeriti me da jesmo). Doduše, još uvijek nisam dešifrirala kako me točno pronašao, a smatram da je vrlo lako moguće da je moj story s check in-om u klubu Roko otišao negdje gdje je svima dostupan, pa tako i njemu. Valjda su to neki od nedostataka kad imaš otvoren profil na društvenim mrežama, ali ne mogu poreći da mi situacija nije bila urnebesna.
Ah, današnja mladež, kažem ja opet kao kakva starica. Ali mislim da sam tu večer završila s klubovima barem na neko vrijeme. Dvadesete su možda nove šezdesete, pa i neka su. Volim provodite subote doma kao penzić. Volim skuhati čaj i jesti kokice. I gledati Kuma u udobnosti svog kreveta više nego brinuti se o tome hoću li izgubiti rukavice ili šal u garderobi. Zima definitivno nije za izlaske. Barem ne subotama. Više sam za neka neočekivana pijanstva utorcima.
Kad sam imala sedamnaest godina (sad se tog prisjećam kao da sam neka starica sa križoboljom - starica nisam, ali imam križobolju) obožavala sam izlaziti. Obožavala sam se satima spremati za izlaske. Šta ću obući, kako ću se našminkati, hoću ispeglati kosu ili nafigarati, hoću li imati štikle i hoću li ponijet starke za presvući se jer u jednom trenutku nakon tolikih sati danceanja neću više imati snage...
Kad sam imala sedamnaest godina izlazila sam na mjesta koja danas više ne postoje (sad se opet osjećam kao starica koja se prisjeća nekih bolji predratnih vremena), barem u obliku u kakvom su postojala tada. Mjesta na kojima su se puštale popularne pjesme kao i na Anteni Zagreb i na kojima se puštao vječni hit Elitnih Odreda, Kao kokain. Gle, to je fakat vječni hit i ne možeš mi ništa reći čime ćeš to opovrgnuti. I ne možeš lagati da se nisi kidao na Elitne Odrede na maturalcu u osnovnoj školi.
Danas, ako želim danceati na pjesme s Otvorenog ili Antene mogu otići u Operu jer uvijek imaju neke forica evente, šta je je. Ali upad za te forica evente košta četrdeset kuna, a za četrdeset kuna u Žirafi popijem 8 pelina i ne znam kak ću ulovit zadnji 220 u 1.30 jer nemam više love za Uber. A ta Žirafa isto... mislim, super je to što se za pedeset kuna mogu napiti od svega i svačega da imam glavobolju do preksutra, ali nije super to što kad uđeš u nju poslije 23 sata ne znaš kak ćeš izaći, a vjerojatno izgubiš i sve prijatelje u magli dima. Možeš rezervirat stol, to je u redu opcija, ali kom se da dolazit po taj stol do pola deset? Da se razumijemo, pola deset je sasvim razumno i racionalno doba za apsolutno sve, čak i za otići spavati, ali ako si već odlučio izaći vani onda očekuješ neki provod. A u Žirafi do barem pola jedanaest nećeš dobiti ništa osim što ćeš već biti toliko pijan jer si se napio od tuge.
Kužiš. Glazbu koju inače slušam uglavnom ne puštaju u klubovima. Puštaju u Klubu. ali jednostavno nakon nekog vremena odustaneš. Ne volim štikle. Ne volim uske haljine. Ne podnosim stolove s bocama. Osim ako to nije stol s bocom u Zagsu, jer Zags je mjesto za sebe. Mjesto na kojem nećeš susrest ljude koji još uvijek idu u srednju školu i koji izlaze u štiklama i uskim haljinama. Mjesto na kojem možeš čuti i Olivera Dragojevića i Šabana Šaulića. Luda kombinacija, ali i dvadesete su valjda lude.
A možda i nisu toliko. Prije neka dva tjedna moje prijateljice i ja odlučile smo se za opasni pothvat - izlazak u klub Roko u subotu navečer gdje je bio neki trashni event. Mislim, i tog trasha mi je više dosta. Znaš da će se uvijek puštat iste pjesme, a te pjesme mi jedino odgovaraju kad sam u Jezerima i kad me nije briga šta slušam jer u ruci držim šest gin tonika, a vani je vruće i na sebi imam dva komada odjeće.
Nevermind, te subote mi tako odosmo pravo van, jer kao nismo predugo. Prvo smo popile koje kuhano vino u nekom bircu na Savi i mogu samo reći da bih radije ostala samo na tomu.
U Roku pravi kaos. Roko je stvarno velik klub i jako puno ljudi u njega stane, ali često se dogodi da dođe šest puta više ljudi nego što stane i na kraju ti je preostalo da se šćućuriš u nekom kutu i plešeš amo-tamo jer ćeš uvijek nekome biti na prolazu, gdje god se nalazio. I mi smo nešto slično učinile, uvalile se negdje pored ograde koja je valjda neki prolaz za VIP dio što je bilo prihvatljivo jer nismo nikome smetale i mogle smo se nasloniti na tu ogradu jer, realno, nismo u formi za cjelonoćno stanjanje. Taj plan ostvario bi se kao idealan da pored nas nisu stale neke djevojke od nekih sedamnaest-osamnaest godina od kojih je jedna imala jezivo dugu kosu koju je konstantno zabacivala kao da ima nekakve tikove i mlatarala nas njom do granica nepodnošljivog. Mislim, jebeno možeš plesati i bez da svake dvije sekunde zabacuješ glavu u stranu i svoje dlake unosiš u moju facu. 0 bodova senzibiliteta za ostale, nastavila je to raditi dok jednostavno nismo odustale i nakon nešto manje od dva sata otišle doma.
Mislim da smo tu večer, koja je navodno trebala biti studentska večer u Roku, bile najstarije. Druga stvar koja me totalno iznenadila jest poruka koja me idućeg jutra dočekala u zahtjevima na Instagramu, a bila je od nekog dečka i glasila je točno ovako : ,, Šeficeee jesi se ustala jesi preživjela'' bez ijednog interpunkcijskog znaka. Okej, ne znam tko je taj klinac ali mu odem na profil i vidim da ima osamnaest godina jer mu tako piše u opisu. Također vidim po storyju koji je objavio da je sinoć izašao u Roko. Cijeli dan nisam odgovarala jer sam bila u drugim obavezama, ali sam mu navečer napisala da je definitivno na pogrešnoj adresi.
Konverzaciju je nastavio uvjeravajući me da sam baš ja Tara koju traži i da ga ne pravim budalom jer smo se sinoć upoznali u prolazu kod toaleta kad me pitao kako se zovem. Iskreno sam se nasmijala jer nikoga nisam upoznala u prolazu kod WC-a, jedva da sam tamo i bila. Mislim, i da jesam, nikoga ne bih upoznavala jer mislim da nema odvratnije stvari od upoznavanja ljudi u klubovima. Ali bilo mi je urnebesno kako me pokušavao uvjeriti da sam se ja sigurno napila pa se toga ne sjećam, što mu je zapravo i bio neki pokušajni ulet (kao ja se neću sjećati da smo se upoznali jer sam bila prepijana pa će se on meni javiti i uvjeriti me da jesmo). Doduše, još uvijek nisam dešifrirala kako me točno pronašao, a smatram da je vrlo lako moguće da je moj story s check in-om u klubu Roko otišao negdje gdje je svima dostupan, pa tako i njemu. Valjda su to neki od nedostataka kad imaš otvoren profil na društvenim mrežama, ali ne mogu poreći da mi situacija nije bila urnebesna.
Ah, današnja mladež, kažem ja opet kao kakva starica. Ali mislim da sam tu večer završila s klubovima barem na neko vrijeme. Dvadesete su možda nove šezdesete, pa i neka su. Volim provodite subote doma kao penzić. Volim skuhati čaj i jesti kokice. I gledati Kuma u udobnosti svog kreveta više nego brinuti se o tome hoću li izgubiti rukavice ili šal u garderobi. Zima definitivno nije za izlaske. Barem ne subotama. Više sam za neka neočekivana pijanstva utorcima.
Primjedbe
Objavi komentar