Prosinac. Blagdani. Božićni. Novogodišnji. Zimski. Kako god ih želiš nazvati. Jedan od meni mojih omiljenih blogova je onaj u kojem sam pisala zakaj volim Zagreb jer ga fakat volim. Iz dana u dan. Pogotovo onih jutara kad sjednem na kolodvoru u jedan od onih vlakova za Budimpeštu i izađem u Koprivnici, ali se vratim na Tomislavac u pravom trenutku. Volim ga u bilo koje doba godine. Ljeti ili zimi. Adventski.
Ove godine mi je Advent u Zagrebu najljepši do sada, iako to govorim apsolutno svake godine, ali činjenica da već tri godine osvaja titulu najljepše božićne lokacije Europe potvrđuje da zaista svaki put i je bolj i ljepši. Zašto smatram da je zagrebački advent najljepši u Europi? Jer nije pretjeran. Jer izgleda kao djevojka koja se za izlazak spremila u deset minuta i nije se čak ni stigla otuširati jer je žurila s posla, ali je izgledala bolje od svih svojih prijateljica koje su se spremale satima.
To je doslovno Zagreb u prosincu. Nije prešaren, precrven, prezelen niti prepun prezlaćanih sobova i djedova Božićnjaka na svakom ćošku. Srebrn je, hladan, leden, ali topao u srcu.
Ono što s druge strane ne volim je cijela ta euforija oko blagdana. Možda i zato volim Zagreb, jer je nekako na svoj način neeuforično euforičan. Nikad, ali ama baš nikad mi nije bilo jasno u čemu je fora s tim Božićem. Vjerojatno ne poznajem više nereligiozniju osobu od sebe, ali isto tako ne poznajem osobu koja toliko vjeruje ; u sebe, u druge, u dobro i u čuda. Vjerujem u glazbu, riječi, neku višu silu i srodne duše. U duše, zapravo. Vjernik sam, ali ne vjerujem u Crkvu. Džamiju. Sinagogu. Institucije. Možda zato nikada i nisam razumjela katoličke blagdane, ali sumnjam da su ih razumjeli razumjeli i oni koji se smatraju ''vjernicima''. Pod velikim navodnicima. Postalo je bitno tko što nosi, čija je jelka najljepše okićena, što se ručalo. Purica ili odojak. Svi pričaju kako je to vrijeme koje se provodi sa najmilijima, ispunjeno ljubavlju, opraštanjem i bez lažnih očekivanja. Ali zašto se toga onda ne pridržavamo? I zašto ne bi svaki dan mogao biti takav? U društvu ljudi koje volimo i koji vole nas.
Božićni ručak pretvorio se u masovno okupljanje uže i šire rodbine sa svih dijelova svijeta kao da je život taj trenutak stao. Da se razumijemo, volim susrete s ljudima koje ne vidim i godinama, ali ne volim takvo provođenje vremena s ljudima koje volim isključivo za blagdane. Zašto bih nekog voljela za blagdane ako ga ne volim ni tijekom cijele godine? Opet ću se vratiti na moj drugi post i na to zašto ne volim svoju baku iz Metkovića iako radi vrhunske raviole, ali eto, ja tu ženu ne volim drugih 364 dana u godini. Nitko me ne može natjerati da ju volim taj jedan jedini dan samo zato jer je napravila raviole. Koje volim stalno, ne samo na Božić.
Recite mi kakva sam. Ali sam takva. Ne da mi se pretvarati. Ne da mi se stavljati lažne osmijehe na lica za neke ljude koji me tijekom godine nikada nisu nazvali i pitali me kako mi je. Jesam li dobro. Hajde, nazovi me negdje tamo gore u svibnju kad sam ljuta i na tebe i na sebe i kad lijem krokodilske suze jer mislim da sam si sjebala život do kraja. Pitaj me treba li mi pomoć. Pa mi tada ponudi kolače.
Zato ću vječno voljeti Grincha i zato ću vječno tijekom prosinca grin(ch)tati. Piti kuhano vino, ali gunđati. Namćor sam, znam, i te kakav, ali si ne mogu pomoći. Umorna sam od kićenja borova, kuća, vrtova. Toliko hrane, kolača i silne pripreme za nešto što prođe u dva dana. Pripreme na uživanje. Uživati bismo trebali svaki dan. I voljeti isto.
Ove godine mi je Advent u Zagrebu najljepši do sada, iako to govorim apsolutno svake godine, ali činjenica da već tri godine osvaja titulu najljepše božićne lokacije Europe potvrđuje da zaista svaki put i je bolj i ljepši. Zašto smatram da je zagrebački advent najljepši u Europi? Jer nije pretjeran. Jer izgleda kao djevojka koja se za izlazak spremila u deset minuta i nije se čak ni stigla otuširati jer je žurila s posla, ali je izgledala bolje od svih svojih prijateljica koje su se spremale satima.
To je doslovno Zagreb u prosincu. Nije prešaren, precrven, prezelen niti prepun prezlaćanih sobova i djedova Božićnjaka na svakom ćošku. Srebrn je, hladan, leden, ali topao u srcu.
Ono što s druge strane ne volim je cijela ta euforija oko blagdana. Možda i zato volim Zagreb, jer je nekako na svoj način neeuforično euforičan. Nikad, ali ama baš nikad mi nije bilo jasno u čemu je fora s tim Božićem. Vjerojatno ne poznajem više nereligiozniju osobu od sebe, ali isto tako ne poznajem osobu koja toliko vjeruje ; u sebe, u druge, u dobro i u čuda. Vjerujem u glazbu, riječi, neku višu silu i srodne duše. U duše, zapravo. Vjernik sam, ali ne vjerujem u Crkvu. Džamiju. Sinagogu. Institucije. Možda zato nikada i nisam razumjela katoličke blagdane, ali sumnjam da su ih razumjeli razumjeli i oni koji se smatraju ''vjernicima''. Pod velikim navodnicima. Postalo je bitno tko što nosi, čija je jelka najljepše okićena, što se ručalo. Purica ili odojak. Svi pričaju kako je to vrijeme koje se provodi sa najmilijima, ispunjeno ljubavlju, opraštanjem i bez lažnih očekivanja. Ali zašto se toga onda ne pridržavamo? I zašto ne bi svaki dan mogao biti takav? U društvu ljudi koje volimo i koji vole nas.
Božićni ručak pretvorio se u masovno okupljanje uže i šire rodbine sa svih dijelova svijeta kao da je život taj trenutak stao. Da se razumijemo, volim susrete s ljudima koje ne vidim i godinama, ali ne volim takvo provođenje vremena s ljudima koje volim isključivo za blagdane. Zašto bih nekog voljela za blagdane ako ga ne volim ni tijekom cijele godine? Opet ću se vratiti na moj drugi post i na to zašto ne volim svoju baku iz Metkovića iako radi vrhunske raviole, ali eto, ja tu ženu ne volim drugih 364 dana u godini. Nitko me ne može natjerati da ju volim taj jedan jedini dan samo zato jer je napravila raviole. Koje volim stalno, ne samo na Božić.
Recite mi kakva sam. Ali sam takva. Ne da mi se pretvarati. Ne da mi se stavljati lažne osmijehe na lica za neke ljude koji me tijekom godine nikada nisu nazvali i pitali me kako mi je. Jesam li dobro. Hajde, nazovi me negdje tamo gore u svibnju kad sam ljuta i na tebe i na sebe i kad lijem krokodilske suze jer mislim da sam si sjebala život do kraja. Pitaj me treba li mi pomoć. Pa mi tada ponudi kolače.
Zato ću vječno voljeti Grincha i zato ću vječno tijekom prosinca grin(ch)tati. Piti kuhano vino, ali gunđati. Namćor sam, znam, i te kakav, ali si ne mogu pomoći. Umorna sam od kićenja borova, kuća, vrtova. Toliko hrane, kolača i silne pripreme za nešto što prođe u dva dana. Pripreme na uživanje. Uživati bismo trebali svaki dan. I voljeti isto.
Primjedbe
Objavi komentar