Svake godine kažem istu stvar : ,, Ova godina je brebrzo prošla. '' Neke su bile bolje od ostalih, ali sve su prošle i prolaze nevjerojatnom brzinom.
Nekako sam uvijek više voljela parne godine, možda jer sam i rođena jedne. I nekako su mi ti okruglastiji brojevi bili sigurniji.
Osam mi je najdraži broj. Rođena sam '98. Trećeg svibnja, a pet i tri zajedno daju osmicu.
Veliki dio 2018. godine mi je bilo najljepše razdoblje života i nikada nisam osjetila toliku količinu sreće kao što sam ove godine. Kao što još uvijek osjećam.
Ono zbog čega mi se ova godina najviše razlikovala od svih prethodnih je to što sam u nju ušla bez očekivanja, bez previše razmišljanja i bez planiranja. Nisam imala pojma hoću li 365 dana kasnije biti na potpuno drugom mjestu ili se uopće neću pomaknuti s točke, ali sam bila s tim u redu. Nisam si zadala previše stvari koje sam htjela ispuniti. Odlučila sam prestati pušiti i otići u Budimpeštu i Rim. Tetovirati se. Ne slomiti niti jedan dio sebe za Jezersku feštu. Da ću pročitati Marquezovu Sto godina samoće.
Ove godine sam prestala pušiti i izbrojila više od četiri mjeseca tijekom kojih sam bila cigarette free. Nekad sam posrnula, ali nisam se previše opterećivala. U trećem mjesecu sam prvi put vidjela Lančani most i Trg Heroja. Plovila sam Dunavom. Rim nisam vidjela, ali sam posjetila Julijinu i Romeovu Veronu.
Prvi put sam se tetovirala i obvezala se na nešto što će vječno biti sa mnom.
Nisam ništa slomila za Jezersku feštu. Eventualno čašu ili dvije.
Nisam pročitala Marqueza. Probala sam, nekoliko puta, ali mi se nije čitalo. Oduvijek sam smatrala da je to jedno djelo koje bi netko poput mene trebao već odavno pročitati i često me kopkala činjenica što to do sada nisam učinila - ali sam naučila da je totalno okej neke stvari ostaviti nezavršene i odustati od njih ako nemaš motivaciju ići dalje.
Ove godine sam prvi put u životu izašla na ispit na faksu. I pala ga. Pa sam ga onda isto tako i položila s ocjenom vrlo dobar. Ispisala sam se s jednog fakulteta i upisala drugi, u sto kilometara udaljenom gradu kojeg sam prvi put posjetila tog dana kad sam došla na upise.
I prešla više od pet tisuća kilometara sveukupno.
Niti jedne godine nisam osjetila veći nacionalni ponos kao 2018, niti mi je nogomet ikada izazvao toliku količinu emocije. Niti jedne godine mi život u Hrvatskoj nije bio lijep kao ove. Toliko da nisam pomislila na odlazak. Upoznala sam krajeve zemlje za koje nisam niti znala da postoje. Zavoljela različite ljude, običaje, govore.
Također, ove godine sam se najviše posvetila sportu i odlučila uložiti u sebe po tom pitanju postavši trenerica. I danas vodim grupne treninge najsimpatičnijim ljudima koje sam susrela i nećemo se lagati, poprilično dobro zarađujem.
Prvi put sam otišla na koncert sama sa sobom. Na koncert Rogera Watersa i doživjela djelić Pink Floyda barem na jednu večer. I plakala. Uvjerila se da je dobra glazba jedina dobra droga. Nisam otišla u Englesku, ali je Waters Englesku te svibanjske nedjelje doveo u zagrebačku Arenu. A osjećaj kad uživo čuješ Wish You Were Here je nešto što ne doživiš baš previše puta u životu.
Sad bih izvalila neku klišejsku izreku da me 2018. naučila to i to. Nije me naučila ništa, sve sam se naučila sama. Naučila sam se da se možeš osloniti samo na sebe. I da dušama koje tvojoj nisu srodne ne duguješ ništa. Naučila sam se da ti ne moraju baš svi slamati srca. I da ne moraš ti baš svakome slamati srca. Naučila sam se da se uvijek imam. I da ako se nemam gubim sve što imam. Naučila sam se da najbolje stvari doista ne vidiš, nego ih osjetiš. Naučila sam se da gin, borovnica, jeger i bijelo vino fakat ne idu skupa. Po ne znam koji put, ali valjda učiš dok si živ. Naučila sam se da najbolje stvari nećeš podijeliti s ljudima jer ih želiš zadržati samo za sebe. Isto tako sam se naučila da je u redu otvoreno govoriti o nekim problemima.
Naučila sam se da je okej kad nisi okej. I da si savršen baš takav kakav jesi. Naučila sam se odrasti. Ne u svim pogledima. Naučila sam se da trebaš ostati dijete u duši.
2018. godina mi je donijela sve ono što sam htjela, a da nisam znala da mi je potrebno. Neću govoriti da sam se i smijala i plakala i sve te gluposti jer ovo nije takav post. Bila sam svoja. Ali sam se i dala drugima. Onoliko koliko je trebalo.
Za sam kraj htjela sam ostaviti najhrabriju, najvažniju i najbolju odluku koju sam donijela ove godine, a to je upravo ovaj blog. Piši o sebi, ponekad na pamet mi je došao jedne večeri kad sam s jednom prijateljicom pila pivu (ove godine sam se također naučila da u jednom trenutku trebaš prestati piti Tomislav), koja mi je rekla da imam odlične priče koje bi s mojim talentom za pisanje mogle postati nešto. Ovaj blog je moj prvi samostalni projekt, koji svaki dan sve više raste, zahvaljujući vama. Svima koji me čitate. Koji ste mi ikada udijelili lijepu riječ. Pohvalili moje pisanje. Moje teme. Kome sam bila inspiracija. Naravno da kad pišeš, pišeš zbog sebe. Ali da nema vas moje pisanje ne bi živjelo. Hvala vam na svim pregledima, svim izazvanim osmijesima i momentima u kojima sam najsretnija osoba.
Ove godine sam prestala pušiti i izbrojila više od četiri mjeseca tijekom kojih sam bila cigarette free. Nekad sam posrnula, ali nisam se previše opterećivala. U trećem mjesecu sam prvi put vidjela Lančani most i Trg Heroja. Plovila sam Dunavom. Rim nisam vidjela, ali sam posjetila Julijinu i Romeovu Veronu.
Prvi put sam se tetovirala i obvezala se na nešto što će vječno biti sa mnom.
Nisam ništa slomila za Jezersku feštu. Eventualno čašu ili dvije.
Nisam pročitala Marqueza. Probala sam, nekoliko puta, ali mi se nije čitalo. Oduvijek sam smatrala da je to jedno djelo koje bi netko poput mene trebao već odavno pročitati i često me kopkala činjenica što to do sada nisam učinila - ali sam naučila da je totalno okej neke stvari ostaviti nezavršene i odustati od njih ako nemaš motivaciju ići dalje.
Ove godine sam prvi put u životu izašla na ispit na faksu. I pala ga. Pa sam ga onda isto tako i položila s ocjenom vrlo dobar. Ispisala sam se s jednog fakulteta i upisala drugi, u sto kilometara udaljenom gradu kojeg sam prvi put posjetila tog dana kad sam došla na upise.
I prešla više od pet tisuća kilometara sveukupno.
Niti jedne godine nisam osjetila veći nacionalni ponos kao 2018, niti mi je nogomet ikada izazvao toliku količinu emocije. Niti jedne godine mi život u Hrvatskoj nije bio lijep kao ove. Toliko da nisam pomislila na odlazak. Upoznala sam krajeve zemlje za koje nisam niti znala da postoje. Zavoljela različite ljude, običaje, govore.
Također, ove godine sam se najviše posvetila sportu i odlučila uložiti u sebe po tom pitanju postavši trenerica. I danas vodim grupne treninge najsimpatičnijim ljudima koje sam susrela i nećemo se lagati, poprilično dobro zarađujem.
Prvi put sam otišla na koncert sama sa sobom. Na koncert Rogera Watersa i doživjela djelić Pink Floyda barem na jednu večer. I plakala. Uvjerila se da je dobra glazba jedina dobra droga. Nisam otišla u Englesku, ali je Waters Englesku te svibanjske nedjelje doveo u zagrebačku Arenu. A osjećaj kad uživo čuješ Wish You Were Here je nešto što ne doživiš baš previše puta u životu.
Sad bih izvalila neku klišejsku izreku da me 2018. naučila to i to. Nije me naučila ništa, sve sam se naučila sama. Naučila sam se da se možeš osloniti samo na sebe. I da dušama koje tvojoj nisu srodne ne duguješ ništa. Naučila sam se da ti ne moraju baš svi slamati srca. I da ne moraš ti baš svakome slamati srca. Naučila sam se da se uvijek imam. I da ako se nemam gubim sve što imam. Naučila sam se da najbolje stvari doista ne vidiš, nego ih osjetiš. Naučila sam se da gin, borovnica, jeger i bijelo vino fakat ne idu skupa. Po ne znam koji put, ali valjda učiš dok si živ. Naučila sam se da najbolje stvari nećeš podijeliti s ljudima jer ih želiš zadržati samo za sebe. Isto tako sam se naučila da je u redu otvoreno govoriti o nekim problemima.
Naučila sam se da je okej kad nisi okej. I da si savršen baš takav kakav jesi. Naučila sam se odrasti. Ne u svim pogledima. Naučila sam se da trebaš ostati dijete u duši.
2018. godina mi je donijela sve ono što sam htjela, a da nisam znala da mi je potrebno. Neću govoriti da sam se i smijala i plakala i sve te gluposti jer ovo nije takav post. Bila sam svoja. Ali sam se i dala drugima. Onoliko koliko je trebalo.
Za sam kraj htjela sam ostaviti najhrabriju, najvažniju i najbolju odluku koju sam donijela ove godine, a to je upravo ovaj blog. Piši o sebi, ponekad na pamet mi je došao jedne večeri kad sam s jednom prijateljicom pila pivu (ove godine sam se također naučila da u jednom trenutku trebaš prestati piti Tomislav), koja mi je rekla da imam odlične priče koje bi s mojim talentom za pisanje mogle postati nešto. Ovaj blog je moj prvi samostalni projekt, koji svaki dan sve više raste, zahvaljujući vama. Svima koji me čitate. Koji ste mi ikada udijelili lijepu riječ. Pohvalili moje pisanje. Moje teme. Kome sam bila inspiracija. Naravno da kad pišeš, pišeš zbog sebe. Ali da nema vas moje pisanje ne bi živjelo. Hvala vam na svim pregledima, svim izazvanim osmijesima i momentima u kojima sam najsretnija osoba.
Primjedbe
Objavi komentar