11.13

Jedna sam od onih koja vjeruje da se sve događa s razlogom. I da iako je zapisano u zvijezdama, ne znači da ti nemaš utjecaja na to kojim će tokom ići tvoj život.

Jučer sam krenula na faks, kao i svaki drugi dan ovog užasno dugačkoga mjeseca siječnja, putničkim vlakom 2205 Zagreb Glavni kolodvor - Koprivnica koji polazi s perona 3A, petog kolosijeka u 11 sati i 13 minuta. Kašnjenje u dolasku 15-ak minuta kao i kašnjenje u polasku oko 10 minuta uobičajeno je za svaki dan, s obzirom na radove između kolodvora Vrbovec-Križevci i presjedanje na autobus između 7 - 14 sati, svakog radnog dana. Ali jučer vlak 2205 nije kasnio ni u polasku ni dolasku. Na peron sam stigla u točno 11 sati i vlak je već tamo čekao. Pomislila sam: ,, Wow, ovo je neki dobar znak. Sigurno će bit super dan, čim vlak ne kasni. '' 

Puntički vlakovi staju na svakoj stanici. Maksimir, Trnava, pa zatim Čulinec. Kad odjednom, malo prije Sesveta, vlak se počeo naglo naginjati i usporavati. Stali smo. Odmah sam pomislila na to kako sam pomislila da će ovo biti dobar dan jer vlak nije kasnio, a nismo ni izišli iz Zagreba, već neki problemi. Nakon deset minuta stajanja kondukter dolazi i kaže da se dogodila nesreća i da čekamo do daljnjega. U danu najviše mrzim čuti šest riječi : ,, Presjedamo u Vrbovcu'' i ,,Čekamo do daljnjega''. U glavi mi je samo bilo kako ću zakasniti na komunikologiju i koliko sam više frustrirana od HŽ-a, loše infrastrukture pruge, zastarjelih lokomotiva, neorganizacije i smrdljivih plavih sjedala vlaka 2205. 

Sjedila sam u zadnjem vagonu. Nakon dvadeset minuta otkad nam je kondukter rekao da čekamo do daljnjega, vlakom se počela šetati neka starija gospođa koja je svakog putnika u svim vagonima obavještavala da se osoba bacila pod vlak, a kad je došla do našeg, zadnjeg, rekla je da se nalazi ispod našeg vagona. Ništa od toga nisam čula, imala sam slušalice, trošila bateriju i pizdila jer je skoro dvanaest, a mi nismo stigli ni do Dugog Sela! 

Ali ubrzo je stigao i konduker, pa sam odlučila skinuti slušalice u nadi da je došao reći kako ubrzo krećemo i da je s mašinom sve u redu... Ali policija i hitna koje su mi se odjednom našle u vidokrugu čim sam pogledala kroz prozor bile su sve što nisam htjela vidjeti. ,, Pod ovim vagonom je. Čekamo drugi vlak da nas pokupi i idemo do Dugog Sela. Nemojte izlaziti baš ovdje, '' rekao je kondukter.

Odjednom sam krenula plakati i nisam mogla prestati razmišljati o tome da osoba leži smrskana ispod mog vagona. Mislim, znam da se takve stvari događaju stalno, non-stop se netko baca pod vlakove ili nažalost, nenamjerno, pogotovo na ovoj mojoj ludoj relaciji, ali u četiri mjeseca ovo je bio prvi put da sam bila svjedok. Kasnije sam saznala da se radi o muškoj osobi od cca  70 godina, koja je samo stala na prugu, točno u pravom trenutku da strojovođa koji prolazi ispod podvožnjaka prije Sesveta ne može na vrijeme zakočiti da ga ne pokupi. I mislim da je to ono što me najviše sjebalo. Što je to bilo planirano samoubojstvo i što je taj vlak njemu samo služio da to ne mora napraviti sam. I ne mogu prestati razmišljati o tome što je bilo u glavi tog strojovođe, koji je znao da neće stići zakočiti, koji mu je trubio da se makne jer je to jedino bilo u njegovoj moći u tom trenutku, ali je on nepomično stajao i ubrzo bio sravljen sa zemljom tolikom jačinom da je završio ispod zadnjeg vagona. Mislim, nije na meni da razmišljam kako je njemu, ali bila sam tamo i ne mogu reći da nije utjecalo na mene. 

Nijedne novine niti jedan portal nije izbacio vijest o tome. Nitko nije pisao. Ne znam zašto. Možda zato što je bilo planirano. Ali ja sam odlučila pisati. Jer mi nije žao tog čovjeka. Jer smatram da je samoubojstvo najsebičniji i najegoističniji čin koji osoba može napraviti. Jer mi je žao tog strojovođe, koji tu nije mogao ništa poduzeti, a odlučio je dalje nastaviti živjeti s tim. Žao mi je svih ljudi u tom vlaku kojima je cijeli dan zbog toga bio razjeban, jer su kasnili na posao, u školu, na fakultet. Koji su morali izlaziti iz vlaka na ono ogromno kamenje na koje ne možeš ni stati i jedva se popeti u novi vlak s kojim su bili prevezeni do Dugog Sela, gdje su se stiskali i kisnuli čekajući novi vlak s kojim će ići samo do Vrbovca, a onda opet dundati se u busevima preko brda, zavoja, sela, da stignu do druge županije i onda tamo opet uđu u vlak koji će stati na svakoj stanici između Križevaca i Koprivnice, koje znam napamet da me probudiš usred noći. I koji će opet čekati da vlak iz drugog smjera prođe u Lepavini. 

Mislim, sve se događa s razlogom. Taj čovjek je s nekim razlogom odabrao baš taj vlak u točno to vrijeme, ni jedan drugi. Mogu se vječno pitati zašto, ali nikada neću dobiti odgovor na to pitanje. Znam samo da ću definitivno jednog dana svojoj djeci pričati kako sam do škole (fakulteta) putovala preko selendri, prijevoja, šuma, trupala, presjedala u buseve i čekala vlakove po devedeset minuta. 

Ali, kao što sam rekla. Možda je zapisano negdje u zvijezdama, ali ja sam sama odlučila ići ovim putem. Kao što sam odlučila jučer otići na vlak baš u 11.13.