pelin je gorak, ali ja sam gorča od njega

Naziv bloga izvukla sam davno, još u srednjoj školi kad sam pisala priče o djevojci koja je voljela pisati, ali nije znala o čemu bi pisala. Tako joj je jedan zgodan mladić kojeg je upoznala u Splitu, guste crne kose i plavih očiju, u kojeg se strašno zaljubila istog trenutka kad ga je ugledala (a tko i ne bi?), predložio da piše o njemu, ponekad.

I ponekad je pisala o njemu. Ali ja sam ipak odlučila pisati o sebi, ponekad. 

Kad prvo počneš pisati, blog, završni rad, udžbenik iz geografije za sedmi razred osnovne škole ili nešto četvrto - bitno je da dobro poznaješ ono o čemu pišeš. A koga to bolje poznajem od sebe? Druga stvar koja je bitna kad nešto počinješ pisati, u stvari, bitno je uopće ako voliš pisati i ako sebe smatraš osobom koja je u stanju nešto konkretno napisati što bi drugi ljudi eventualno mogli čitati sami od sebe (ne na tvoj nagovor ili iz kakvog očekivanja) je da poznaješ jezik kojim se koristiš i njegova pravila. Pravila o pisanju pojedinačnih znakova č,ć,dž, đ, kao i ije/je/e te malo i veliko početno slovo. O interpunkciji ne želim uopće govoriti, ali točka na kraju rečenice nekako se podrazumijeva. 

Umjetnička sloboda je skroz prihvatljiva stvar, pogotovo na platformama kao što su blogger.com ili društvene mreže na kojima dijeliš svoje tekstove. 

Nekako sam mislila da se te stvari podrazumijevaju. Da ako imaš završenu barem osnovnu školu znaš da, recimo, riječ smješno ne postoji i kako ti uopće može takvo nešto pasti na pamet da napišeš? Ili da se niječna čestica ne uvijek piše odvojeno od glagola. Ne znam tko te učio da možeš napisati neznam, pogotovo ne u tekstu kojeg ćeš objaviti na faking internetu. Još nešto, ne razumijem zašto tako mali broj ljudi zna da je prvo lice jednine aorista pomoćnog glagola biti bih, a da je bi oblik za drugo i treće lice jednine i za treće lice množine. 

,, Ja bi volila da...'' Ma, ništa ti ne možeš volit. Ako on tebe nije volio, ne znači i da ti njega nisi voljela. Mislim, jednostavno mi dođe da si prerežem glavu kad vidim takve gluposti. To su neke nijanse, neke sitnice, nešto totalno premaleno što je od enormne važnosti. 

Jure Kaštelan napisao je jednu lijepu pjesmu naziva ,,Volio bih da me voliš'', nije napisao Voljeo bi da me voliš. Jer takvo nešto ne postoji. I to jednostavno moraš naučiti. 

Stvarno me rastužuje kad vidim koliko ljudi zapravo ne poznaju svoj jezik. I koliko misle da je toleriranje tih stvari u redu. Ne, jebeno nije u redu. Ne možeš biti jebeno nepismen i ljudima nešto predstaviti jer te nitko neće shvatiti ozbiljno. 

Mislim, možda i hoće ako te čita publika koja je nepismena i kojoj nije stalo do toga, ali zašto bi pisao nešto publici koja ne razlikuje takve stvari? Ne možeš reći da voliš pisati i ne poznavati tematiku o kojoj pišeš, ali i jezik kojim se koristiš. 

Isto tako, ako ljudima nešto želiš predstaviti, cilj je da u tome budeš originalan. 

Stvar je u tome da moraš imati jedinstvene teme o kojima nitko drugi već nije pisao. 

Mislim, mogu to biti teme o kojima su drugi već pisali, svakako, ali je cilj da ti nijedan od tih već prethodno napisanih tekstova ne posluži kao predložak s kojim ćeš ti napisati svoj tekst.

Započeti pisati blog definitivno nije lagana stvar. I zasigurno nije stvar koju si ti otkrio i koju nitko poslije tebe neće napraviti. Ne, svi će nakon tebe početi pisati blog jer vide kako tebi dobro ide i pomislit će : ,, Jao, pa ja bih baš mogao pisati. Znaš, oduvijek sam pisao priče, ali ih nisam nikome pokazivao. '' Okej, super, nisi ih nikome pokazivao jer nisi imao dovoljno samopouzdanja u svoje priče. Jer nisi mislio da si dovoljno dobar da bi ih netko uopće čitao. 

Uvijek sam rado svoje priče dijelila s drugima i voljela sam da me čitaju. Štoviše, zanimalo me svačije mišljenje. Sviđa li im se ili ne, trebam li nešto popraviti, trebam li ostaviti to baš takvo kakvo je. Moje pisanje nikad nije bilo poetično, romantično i hedonistično. Moje teme su gorko slatke, one koje će te u istom trenutku rasplakati od suza i nasmijati da te počnu boljeti rebra. Odlučila sam pisati ovaj blog jer imam priče koje će ljudima učiniti upravo to - i kojima će se uvijek rado vraćati. 

Ljudi mi znaju često reći da imam previše stava i ne znaju odakle mi stiže sve to samopouzdanje koje imam. Mislim, fakat imam i jednog i drugog na pretek i najradije bih ti udijelila malo ali stvari ne funkcioniraju tako. Moraš se sam izboriti za svoju fantastičnost. Snažno vjerujem u ono da kako zračiš, tako privlačiš. Ako zračiš nesigurnošću, nitko te neće shvatiti ozbiljno, a to nije ono po što si došao, kaj ne? 

U 2019. godini nisam donijela niti jednu odluku do danas - bez dlake na jeziku. Sad za ozbiljno. Pelin je gorak, ali ja sam gorča od njega. I svim onim ljudima koji se pitaju pišem li ikad o njima, da, pišem.