konstantna nekonstantnost

Nisam baš najbolja oblačnih dana, možda dijelom jer sam rođena na Dan sunca, ironično, iako svake godine pada kiša, ali definitivno mi je život ljepši kad je vani sunce. 

Jučer je bio baš neki depresivan dan, utorak, skoro kao četvrtak. Mama mi uvijek govori da ne smijem dane smatrati lošima i da u svakom ima nešto lijepo, ali ne slažem se uvijek s time. Neki nose nešto lijepo, neki nose nešto ružno, i to je jednostavno tako. Neki nose podjednaku dozu i jednog i drugog. 

Jučer dok sam putovala strašno me smetalo to što je oblačno i neke stvari su me živcirale više nego inače i nisam bila dobre volje, ali sam razmišljala o tome što ću popiti kad dođem do faksa, s obzirom da sam imala sat i pol do ispita iz engleskog, a u blizini kampusa nema ništa osim lokalne krčme s jeftinim alkoholom i lošom kavom. Pomislila sam da bi mi možda sjela neka medica, ali sam se onda sjetila da sam ipak žena pelin i da sam unatoč depresivnosti dana još uvijek gorča. S kriškom limuna. Ili cocktom. 

Ali, eto, tako je to. Život je nekad siv, nekad gorak, a nekad ćeš morati skinuti ružičaste naočale i obojiti kosu u te boje, da se osjećaš malo bolje, ali opet se moraš suočiti sa realnošću. Realnost mi je oduvijek pokazivala koliko je bila opaka kučka, a ja sam njoj htjela uzvratiti još jačim udarcem, i nikada nisam uspjela. 

U mom životu nikada ništa nije sigurno. Jedina konstanta mi je gramatika, kako hrvatskog, tako i engleskog jezika. Ni u što nisam sigurna kao što sam sigurna u jezik. Općenito, u riječi. Volim riječi. Riječima možeš sve što želiš. Možeš povrijediti ljude i oni mogu povrijediti tebe, ali isto tako im možeš dati do znanja koliko ti znače. Ili barem možeš pokušati. 

Bez riječi, ne bismo imali ništa. Možda bismo komunicirali drugim znakovima, govorom tijela ili kakvim gestama, ali kakav bi zaista život bio da nema verbalne komunikacije riječima? 

Riječi, kao i mnogošto u životu općenito, često uzimamo zdravo za gotovo. Kažemo nešto što ne mislimo ili još gore, nikada ne kažemo ono što zapravo mislimo. Možda jer nas je zapravo strah. Jer nam je ipak, u neku ruku, bitno što se misli o nama. Jer se svi želimo pokazati u najboljem svjetlu. Jer želimo biti prihvaćeni i jer se možda bojimo da bismo nešto mogli izgubiti.

 Svijet bi bio puno ljepše mjesto kad bismo puno manje srali, a više bili iskreni. Kad bismo bili otvoreniji i sigurniji u ono što želimo i ono što ne želimo. Mislim, ne možemo nikad biti potpuno sigurni, ali možemo barem probati. Bolje iskorištavati situacije i biti vještiji u odabiru riječi. Uživati u trenutku, kao da sutra ne postoji, jer stvarno, nikada ništa nije konstantno. 

Konstantna je jedino nekonstantnost. Da ima i boljih i loših trenutaka. I dana, i mjeseca, i godina. Da u jednom trenutku možeš misliti da ništa nema smisla, a u drugom ćeš nakon tri pelina riješiti ispit iz engleskog za šest minuta i otići popiti još jedan, nakon čega ćeš s osmijehom na licu reći kako je život lijep. Jer je. Samo da malo više živimo, više pričamo, i manje stvari uzimamo zdravo za gotovo. 



p.s. shout out najljepšoj kolegici, Petri Bošnjak, koja me ohrabrila da spojim svoja dva najdraža pića, kao i kolegici Eleni Sovar koja je moja jedina konstanta na ovom sveučilišnom obrazovanju.