Znam da se kaže obećanje, ludom radovanje i da je onaj frajer koji je isti grafit išarao na Glavnom kolodvoru napisao obeČanje i ne kužim zašto mu nitko to nije rekao prije nego je išao pisati. Ili zašto nije provjerio kako se izreka koju je odlučio stavit na glavni jebeni kolodvor pravopisno piše.
Ali trebao mi je neki zvučan i melodičan naslov da uokviri ovu žalosnu priču.
Jučer je bio prvi dan proljeća, iako mnogi misle da je danas, a ja ću se praviti da je i meni bio danas jer mi je totalno ljepši dan nego jučerašnji.
Dobro, kaj se to jučer dogodilo? Zaš si stavila story na instagram kak radiš trbušnjake u vlaku? Zašto si došla doma u POLA DVANAEST a krenula si u POLA ŠEST?
Zapravo, krenule smo u 17.23, iako vlak polazi iz Koprivnice u 17.24, dakle, minutu ranije. Sve je bilo super, uhvatile smo busko koji nas je za tri minute dofurao na kolodvor, pobjegle smo s faksa (nismo ako ovo moja mama čita) i kupile super večeru u Sparu kojeg smo trebale pripremiti u Zagrebu. U Zagrebu smo trebali biti oko 19, 19 i 15 najkasnije, s obzirom da s vlakom u 17.23 nikad ne znaš. I eto, krenusmo mi tako i na prvom stajalištu, Mučnoj Reki, odmah iza Koprivnice, nismo predugo čekali što znači da je sljedeće dulje stajanje trebalo biti u Lepavini, koja je ravno između Križevaca i Koprivnice i ima najviše kolosijeka pa vlak koji ide iz Zagreba može lijepo proći oko nas i osloboditi nam prugu da mi šibamo dalje. Mislim, šibamo, stajemo u svakom jebenom zaselku, ali na kraju dana se ipak domognemo tog Zagreba.
Mučna Reka, Sokolovac, i općepoznato stajanje u Lepavini sustiglo nas je nakon ravno deset minuta vožnje. Okej, mislile smo da je to samo obligatory stajanje i da će vlak iz suprotnog smjera malo kasniti, nema veze, navikle smo. Ali nakon dvadesetak minuta čekanja, zgodna puca kondukterka ulazi u naš vagon i djevojci na sjedalima iza nas započinje priopćavati žalosne vijesti, tri najgore riječi koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju, koje glase, već znate: ,, Čekamo do daljnjega. '' Ali puca kondukterka tu je zloglasnu izjavu potkrijepila objašnjenjem da je u Majurecu (znam, ni ja nisam mislila da postoji takvo mjesto u RH) nestalo napona i da vlak Zagreb-Koprivnica zasad tamo stoji dok se ne otkrije rješenje. Ali, to su Hrvatske željeznice, rješenja uglavnom nema, ili dođe prekasno.
Prvih sat vremena još je nekako bilo i podnošljivo, mislim, još uvijek se blago nadaš da će začas doći helikopter koji će vas sve spasit i prebaciti barem do Križevaca.
Ali stanje je ubrzo postalo alarmantno. Polagano je padao mrak, nismo imale više vode ni hrane, jedino kaj je radilo bila je neka krčma kod kolodvora, ali radije bih da me pojedu živu, a WC u vlaku ima više spolnih bolesti nego Nives Celzijus. Bez baterije, utičnice, interneta, signala jer je Lepavina jedino mjesto od svih seoskih stanica između Križevaca i Koprivnice s najslabijim signalom (pitam se, pitam).
Oko sedam sati (nakon sat i pol čekanja) puca kondukterka javlja da će kroz dvadeset minuta krenuti busevi, ali da će ti busevi prvo ljude zaglavljene u Majurecu, kao i one iz Križevaca, koji su na njihovu sreću izbjegli rusvaj, prevoziti do Koprivnice, zatim ljude iz Koprivnice dovesti do Križevaca, a tek ONDA se vratiti po nas jadnike iz Lepavine, koja je sve ali ne lepa. Vrh.
I kaj ti u tim trenucima očaja preostaje osim igranja alijasa? Kojeg ne možeš igrat u neparnom broju, pa moraš pozvati neku random curu iz drugog vagona da igra s vama. I onda, da stvari budu gore, jebeno izgubiš.
Polako se sat približavao dvadesetici, a mi jadne nismo jele negdje od tamo dva, tri. To je više od pet sati bez hrane, a svi znamo da u trenucima straha ništa ne dođe bolje od ćevapa s lukom koji bi nam sjeli kao budali šamar. Vjerojatno bi nam sjeli i slani štapići. Ili bilo šta.
Na sreću, jedna je uspjela angažirati tetu iz Vojakovačkog Kloštra (da, čuli ste) da dođe po nas u Lepavinu i odfura nas do Križevaca, koji su relativno veća civilizacija od ove rupetine. A moj pape, na najveću sreću, bio je dobar pape i nakon osamnaest propuštenih poziva odgovorio i sjeo u auto i zaputio se prema Križevcima. Ali, kad smo došli u te Križevce, Dade još uvijek nije bilo jer mu je GPS na mobitelu pokazivao da je kolodvor na još sjebanijem mjestu nego što je, pa smo, umjesto da se smrzavamo, s obzirom da je već bilo devet sati i temperature su se znatno spustile, odlučile sjest u kolodvorsku krčmu na jedan Irish i produženu, i čak i nije bilo toliko loše. Mislim da uopće ne moram napominjati da su vlakovi za Koprivnicu počeli stizati tek kad smo i mi već bile u Križevcima.
Kad je pape napokon stigao, uslijedio je još niz avantura. Od stajanja u Dugom selu, odlaska na WC u obližnji kafić kod crkve uz objašnjenje konobarima da putujemo iz DUBROVNIKA (jer Dado, logično, ima dubrovačke rege) pa vožnje po obilaznici skroz do Gajnica i na kraju, blaženi ćevapi s lukom i lepinjom i jedan Staropramen na Utrinskoj tržnici.
Ne znam, evo, tko ti to može platit? Ja HŽ-u sigurno ne mogu, jer tih osamsto i devet simboličnih kuna koje svaki mjesec iskeširam nisu vrijedni ovih živčanih slomova, pregladnjivanja, i nevjerojatnosti da već tri sata čekamo u jebenoj Lepavini. A to ne možeš ni objasnit ljudima, pogotovo ne ovima koji putuju na relacijama Dugo Selo-Sesvete-Zagreb-Harmica-Zaprešić jer su oni ful oduševljeni putovanjima vlakom. Pa normalno, i ja bih bila da imam samo fensi nove vlakove i da se vozim maksimalno petnaest minuta. Ali nemam, kad su mi ih oni sve uzeli, jebiga.
Ali unatoč svemu tome, ne bih pomislila na studiranje u Zagrebu, jer jebo mene mali pas, ne bih voljela biti na Sveučilištu koje će Milanu Bandiću dati počasni doktorat. Alo, doktorat?!
A na mom Sveučilištu jedino Miroslav Škoro predaje neki kolegij. Škoro je možda malo slavonski bećarac, ali barem nije Hercegovac.
Hercegovci, nemojte se uvrijediti. Ovo je bilo reda radi.
Ali trebao mi je neki zvučan i melodičan naslov da uokviri ovu žalosnu priču.
Jučer je bio prvi dan proljeća, iako mnogi misle da je danas, a ja ću se praviti da je i meni bio danas jer mi je totalno ljepši dan nego jučerašnji.
Dobro, kaj se to jučer dogodilo? Zaš si stavila story na instagram kak radiš trbušnjake u vlaku? Zašto si došla doma u POLA DVANAEST a krenula si u POLA ŠEST?
Zapravo, krenule smo u 17.23, iako vlak polazi iz Koprivnice u 17.24, dakle, minutu ranije. Sve je bilo super, uhvatile smo busko koji nas je za tri minute dofurao na kolodvor, pobjegle smo s faksa (nismo ako ovo moja mama čita) i kupile super večeru u Sparu kojeg smo trebale pripremiti u Zagrebu. U Zagrebu smo trebali biti oko 19, 19 i 15 najkasnije, s obzirom da s vlakom u 17.23 nikad ne znaš. I eto, krenusmo mi tako i na prvom stajalištu, Mučnoj Reki, odmah iza Koprivnice, nismo predugo čekali što znači da je sljedeće dulje stajanje trebalo biti u Lepavini, koja je ravno između Križevaca i Koprivnice i ima najviše kolosijeka pa vlak koji ide iz Zagreba može lijepo proći oko nas i osloboditi nam prugu da mi šibamo dalje. Mislim, šibamo, stajemo u svakom jebenom zaselku, ali na kraju dana se ipak domognemo tog Zagreba.
Mučna Reka, Sokolovac, i općepoznato stajanje u Lepavini sustiglo nas je nakon ravno deset minuta vožnje. Okej, mislile smo da je to samo obligatory stajanje i da će vlak iz suprotnog smjera malo kasniti, nema veze, navikle smo. Ali nakon dvadesetak minuta čekanja, zgodna puca kondukterka ulazi u naš vagon i djevojci na sjedalima iza nas započinje priopćavati žalosne vijesti, tri najgore riječi koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju, koje glase, već znate: ,, Čekamo do daljnjega. '' Ali puca kondukterka tu je zloglasnu izjavu potkrijepila objašnjenjem da je u Majurecu (znam, ni ja nisam mislila da postoji takvo mjesto u RH) nestalo napona i da vlak Zagreb-Koprivnica zasad tamo stoji dok se ne otkrije rješenje. Ali, to su Hrvatske željeznice, rješenja uglavnom nema, ili dođe prekasno.
Prvih sat vremena još je nekako bilo i podnošljivo, mislim, još uvijek se blago nadaš da će začas doći helikopter koji će vas sve spasit i prebaciti barem do Križevaca.
Ali stanje je ubrzo postalo alarmantno. Polagano je padao mrak, nismo imale više vode ni hrane, jedino kaj je radilo bila je neka krčma kod kolodvora, ali radije bih da me pojedu živu, a WC u vlaku ima više spolnih bolesti nego Nives Celzijus. Bez baterije, utičnice, interneta, signala jer je Lepavina jedino mjesto od svih seoskih stanica između Križevaca i Koprivnice s najslabijim signalom (pitam se, pitam).
Oko sedam sati (nakon sat i pol čekanja) puca kondukterka javlja da će kroz dvadeset minuta krenuti busevi, ali da će ti busevi prvo ljude zaglavljene u Majurecu, kao i one iz Križevaca, koji su na njihovu sreću izbjegli rusvaj, prevoziti do Koprivnice, zatim ljude iz Koprivnice dovesti do Križevaca, a tek ONDA se vratiti po nas jadnike iz Lepavine, koja je sve ali ne lepa. Vrh.
I kaj ti u tim trenucima očaja preostaje osim igranja alijasa? Kojeg ne možeš igrat u neparnom broju, pa moraš pozvati neku random curu iz drugog vagona da igra s vama. I onda, da stvari budu gore, jebeno izgubiš.
Polako se sat približavao dvadesetici, a mi jadne nismo jele negdje od tamo dva, tri. To je više od pet sati bez hrane, a svi znamo da u trenucima straha ništa ne dođe bolje od ćevapa s lukom koji bi nam sjeli kao budali šamar. Vjerojatno bi nam sjeli i slani štapići. Ili bilo šta.
Na sreću, jedna je uspjela angažirati tetu iz Vojakovačkog Kloštra (da, čuli ste) da dođe po nas u Lepavinu i odfura nas do Križevaca, koji su relativno veća civilizacija od ove rupetine. A moj pape, na najveću sreću, bio je dobar pape i nakon osamnaest propuštenih poziva odgovorio i sjeo u auto i zaputio se prema Križevcima. Ali, kad smo došli u te Križevce, Dade još uvijek nije bilo jer mu je GPS na mobitelu pokazivao da je kolodvor na još sjebanijem mjestu nego što je, pa smo, umjesto da se smrzavamo, s obzirom da je već bilo devet sati i temperature su se znatno spustile, odlučile sjest u kolodvorsku krčmu na jedan Irish i produženu, i čak i nije bilo toliko loše. Mislim da uopće ne moram napominjati da su vlakovi za Koprivnicu počeli stizati tek kad smo i mi već bile u Križevcima.
Kad je pape napokon stigao, uslijedio je još niz avantura. Od stajanja u Dugom selu, odlaska na WC u obližnji kafić kod crkve uz objašnjenje konobarima da putujemo iz DUBROVNIKA (jer Dado, logično, ima dubrovačke rege) pa vožnje po obilaznici skroz do Gajnica i na kraju, blaženi ćevapi s lukom i lepinjom i jedan Staropramen na Utrinskoj tržnici.
Ne znam, evo, tko ti to može platit? Ja HŽ-u sigurno ne mogu, jer tih osamsto i devet simboličnih kuna koje svaki mjesec iskeširam nisu vrijedni ovih živčanih slomova, pregladnjivanja, i nevjerojatnosti da već tri sata čekamo u jebenoj Lepavini. A to ne možeš ni objasnit ljudima, pogotovo ne ovima koji putuju na relacijama Dugo Selo-Sesvete-Zagreb-Harmica-Zaprešić jer su oni ful oduševljeni putovanjima vlakom. Pa normalno, i ja bih bila da imam samo fensi nove vlakove i da se vozim maksimalno petnaest minuta. Ali nemam, kad su mi ih oni sve uzeli, jebiga.
Ali unatoč svemu tome, ne bih pomislila na studiranje u Zagrebu, jer jebo mene mali pas, ne bih voljela biti na Sveučilištu koje će Milanu Bandiću dati počasni doktorat. Alo, doktorat?!
A na mom Sveučilištu jedino Miroslav Škoro predaje neki kolegij. Škoro je možda malo slavonski bećarac, ali barem nije Hercegovac.
Hercegovci, nemojte se uvrijediti. Ovo je bilo reda radi.
Primjedbe
Objavi komentar