Tara Musulin

Ovaj tjedan su podosta obilježile osobe koje su bile glavni likovi u mojem životu prije nekoliko godina, a s tim osobama sam još uvijek u kontaktu, nekima više, nekima manje, ali znate kako stvari funkcioniraju jednom kad pređeš dvadesetu godinu, a možda čak i ranije. Isto si tako kažeš da ćeš biti temeljitiji, da ćeš otići na tu kavu, da ćeš napisati taj seminar na vrijeme i da ćeš naučit povijest za sutrašnji kolokvij. Ništa od tog nisam napravila, umjesto toga odlučila sam nešto suvislo napisati kako bih barem na trenutak pobjegla od kišne realnosti koja me ovaj tjedan baca u toliku fizičku depresiju da nisam otišla ni na jedan trening. Psihički sam sretna. Jako. Ali prošli vikend javila sam se najboljoj prijateljici iz srednje škole s upitom što bih mogla napraviti za ručak. Ne čujemo se stalno, šaljemo si memeove na Instagramu, nekad svaki dan po dvjesto objava, a nekad prođe i nekoliko potpuno praznih dana. Ali se čujemo kad treba. Ili kad ne treba, nego se jednostavno želimo ...