Ovaj tjedan su podosta obilježile osobe koje su bile glavni likovi u mojem životu prije nekoliko godina, a s tim osobama sam još uvijek u kontaktu, nekima više, nekima manje, ali znate kako stvari funkcioniraju jednom kad pređeš dvadesetu godinu, a možda čak i ranije. Isto si tako kažeš da ćeš biti temeljitiji, da ćeš otići na tu kavu, da ćeš napisati taj seminar na vrijeme i da ćeš naučit povijest za sutrašnji kolokvij. Ništa od tog nisam napravila, umjesto toga odlučila sam nešto suvislo napisati kako bih barem na trenutak pobjegla od kišne realnosti koja me ovaj tjedan baca u toliku fizičku depresiju da nisam otišla ni na jedan trening. Psihički sam sretna. Jako.
Ali prošli vikend javila sam se najboljoj prijateljici iz srednje škole s upitom što bih mogla napraviti za ručak. Ne čujemo se stalno, šaljemo si memeove na Instagramu, nekad svaki dan po dvjesto objava, a nekad prođe i nekoliko potpuno praznih dana. Ali se čujemo kad treba. Ili kad ne treba, nego se jednostavno želimo čuti. I u tom trenutku, čim me priupitala s kojim namirnicama raspolažem i dodala koji prijedlog, zaključile smo da smo stvarno odrasle. Hej, pitala sam je što da napravim za ručak! To je onako, najodraslije pitanje koje možeš nekome postaviti.
I doista. Napravila sam taj ručak, pospremila kuću, pretumbala ormar, izbacila toliko robe koje sam nosila u nekim drugim vremenima i na trenutak pauzirala sve što je bilo. I pomislila sam, jebote, stvarno sam odrasla. Još sam k tome sama samcata otvorila konzervu kukuruza s otvaračem za konzerve. Za mene postoje 3 koraka do odraslosti: sam ćeš nazvati doktora i naručit se na pregled, možeš otvoriti konzervu koja nema onaj mali poklopčić za otvaranje (ne znam kako se to zove, ali znate na što mislim) i u restoranu ćeš jesti s vilicom u lijevoj ruci, nećeš ih zamijenit nakon što narežeš sve. Nakon toga, mislim da nema stvari na svijetu koje ne možeš savladati.
Evo, za tri tjedna punim dvadeset i prvu godinu, što znači da ću ući u dvadeset drugu, što je samo tri manje od dvadeset pet, što je praktički trideset. Nakon tog nema povratka. Do dvadeset prve se još nekako možeš švercati malo, barem u nekim zemljama, ali onda je stvarno gotovo. Punoljetan si u cijelom svijetu. A i mentalno si nekako totalno u nekom drugom filmu. I koraci do odraslosti ne znače nužno koraci i do zrelosti. A možda je ipak i obrnuto? Tko će znat.
Ali znaš ono kad si malen, to jest, kad si dijete, maleno dijete, i gledaš ljude koji recimo idu u srednju školu, i misliš si kako ti nikad nećeš ići u srednju školu, jer zašto? Ti si maleno dijete. Onda jednom kad actually dođeš u tu srednju školu, gledaš ljude na faksu i nezamislivo ti je da ćeš ići ikad na faks. Okej, ako si imao slabe ocjene i loše napisao maturu, vjerojatno nećeš, ali to je bila tvoja odluka. Ipak, evo te, na faksu si (ili nisi) i skužiš da život leti i da biti na ovom planetu dvadeset i jednu godinu nije malo. A opet, još je toliko toga pred tobom.
I onda se nekad prisjetiš malo tih prijašnjih vremena. Nekad te i drugi ljudi koji su bili njihov dio prisjete. Kao mene moje prijateljice iz srednje škole s kojima sam zaplovila u neke stare i nove teme ovaj četvrtak. I profesorica iz matematike koju sam srela u vlaku, ni manje ni više. Kod koje sam jedva imala dva i pitala se zašto ja to sve učim jer sam bila uvjerena da mi ništa od toga neće trebati. I nije mi trebalo. Ne treba mi. Bavim se nekim desetim stvarima u životu, i ona to zna. Znala je i tad, ali je jednostavno radila svoj posao. A ti sa šesnaest godina to ne kužiš, i misliš si kako je glupa i kako te namjerno želi rušit. Kao da nema pametnijeg posla.
Kad pomislim stvari oko kojih sam se brinula, sjetim se stvari oko kojih ću se tek brinuti i samo se nasmijem. Jer, šta ti to vrijedi? Ako se cijeli život samo sekiraš, zaboravit ćeš uživati. U redu je odrasti. Svi to kad tad moramo proći. U redu je preći taj neki prag zrelosti također. I stvarno je super osjećaj kad otvoriš konzervu kukuruza bez ičije pomoći. Ali nije u redu zaboraviti se smijati.
Ali prošli vikend javila sam se najboljoj prijateljici iz srednje škole s upitom što bih mogla napraviti za ručak. Ne čujemo se stalno, šaljemo si memeove na Instagramu, nekad svaki dan po dvjesto objava, a nekad prođe i nekoliko potpuno praznih dana. Ali se čujemo kad treba. Ili kad ne treba, nego se jednostavno želimo čuti. I u tom trenutku, čim me priupitala s kojim namirnicama raspolažem i dodala koji prijedlog, zaključile smo da smo stvarno odrasle. Hej, pitala sam je što da napravim za ručak! To je onako, najodraslije pitanje koje možeš nekome postaviti.
I doista. Napravila sam taj ručak, pospremila kuću, pretumbala ormar, izbacila toliko robe koje sam nosila u nekim drugim vremenima i na trenutak pauzirala sve što je bilo. I pomislila sam, jebote, stvarno sam odrasla. Još sam k tome sama samcata otvorila konzervu kukuruza s otvaračem za konzerve. Za mene postoje 3 koraka do odraslosti: sam ćeš nazvati doktora i naručit se na pregled, možeš otvoriti konzervu koja nema onaj mali poklopčić za otvaranje (ne znam kako se to zove, ali znate na što mislim) i u restoranu ćeš jesti s vilicom u lijevoj ruci, nećeš ih zamijenit nakon što narežeš sve. Nakon toga, mislim da nema stvari na svijetu koje ne možeš savladati.
Evo, za tri tjedna punim dvadeset i prvu godinu, što znači da ću ući u dvadeset drugu, što je samo tri manje od dvadeset pet, što je praktički trideset. Nakon tog nema povratka. Do dvadeset prve se još nekako možeš švercati malo, barem u nekim zemljama, ali onda je stvarno gotovo. Punoljetan si u cijelom svijetu. A i mentalno si nekako totalno u nekom drugom filmu. I koraci do odraslosti ne znače nužno koraci i do zrelosti. A možda je ipak i obrnuto? Tko će znat.
Ali znaš ono kad si malen, to jest, kad si dijete, maleno dijete, i gledaš ljude koji recimo idu u srednju školu, i misliš si kako ti nikad nećeš ići u srednju školu, jer zašto? Ti si maleno dijete. Onda jednom kad actually dođeš u tu srednju školu, gledaš ljude na faksu i nezamislivo ti je da ćeš ići ikad na faks. Okej, ako si imao slabe ocjene i loše napisao maturu, vjerojatno nećeš, ali to je bila tvoja odluka. Ipak, evo te, na faksu si (ili nisi) i skužiš da život leti i da biti na ovom planetu dvadeset i jednu godinu nije malo. A opet, još je toliko toga pred tobom.
I onda se nekad prisjetiš malo tih prijašnjih vremena. Nekad te i drugi ljudi koji su bili njihov dio prisjete. Kao mene moje prijateljice iz srednje škole s kojima sam zaplovila u neke stare i nove teme ovaj četvrtak. I profesorica iz matematike koju sam srela u vlaku, ni manje ni više. Kod koje sam jedva imala dva i pitala se zašto ja to sve učim jer sam bila uvjerena da mi ništa od toga neće trebati. I nije mi trebalo. Ne treba mi. Bavim se nekim desetim stvarima u životu, i ona to zna. Znala je i tad, ali je jednostavno radila svoj posao. A ti sa šesnaest godina to ne kužiš, i misliš si kako je glupa i kako te namjerno želi rušit. Kao da nema pametnijeg posla.
Kad pomislim stvari oko kojih sam se brinula, sjetim se stvari oko kojih ću se tek brinuti i samo se nasmijem. Jer, šta ti to vrijedi? Ako se cijeli život samo sekiraš, zaboravit ćeš uživati. U redu je odrasti. Svi to kad tad moramo proći. U redu je preći taj neki prag zrelosti također. I stvarno je super osjećaj kad otvoriš konzervu kukuruza bez ičije pomoći. Ali nije u redu zaboraviti se smijati.
Primjedbe
Objavi komentar