,, Ali u istom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotaknuo nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne. I tad mi najednom pred očima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiću madeleine koji mi jeu Combrayu, u nedjelju ujutro, davala tetka Leonie kad bih došao u njenu sobu da je pozdravim... Miris i okus; premda nježniji, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena. '' Marcel Proust, Combray (U traganju za izgubljenim vremenom).
Marcela Prousta čitali smo, čini mi se, u trećem razredu srednje škole kad mi je hrvatski jezik predavala jezerska djevojka i nije mi baš bilo svejedno idućeg ljeta kad me vidjela razbijenu na jezerskoj fešti. Ovo nije priča o tom, ni pjesma, fulo si ton.
Mislim da nismo čitali cijelog Prousta nego samo jedan dio od tri koji čine cijeli ciklus romana. Prvi dio, Combray, u kojemu se spominje madeleine kolačić. Madeleine kolačić je čajni kolačić od prhkog tijesta koji se uglavnom poslužuje uz šalicu čaja, a u Prousta aludira na kolačić koji pobuđuje stare uspomene, odnosno, kroz miris i okus prisjećamo se nekih prijašnjih trenutaka u kojima smo bili sretni.
Meni se takvo nešto događa s knjigama. Volim knjige, a još više volim njihov miris. Volim miris novih knjiga, volim miris starih knjiga. A miris starih knjiga vraća me u razdoblje kada sam neprestano čitala knjige, a pod knjige mislim na romane; kriminalističke, ljubavne, povijesne, itd. Čitala sam i autobiografije, biografije, enciklopedije i rječnike. Ali odrastajući, nisam voljela čitati pjesme. I sjećam se da mi je u srednjoj školi, do negdje baš tog trećeg razreda, analiza pjesama i bilo kakve stilske figure koje su išle uz to, bila takva tlaka. I nikad nisam razumjela što je to pjesnik htio reći.
A onda sam odrasla, upoznala J.P. Kamova, Tina Ujevića, A.B. Šimića, Dragutina Tadijanovića, Vesnu Parun, Juru Kaštelana, Slavka Mihalića, Ivana Slaminga, Josipa Pupačića, a da ne spominjem one nešto kasnije poput Luke Paljetka, Jakše Fiamenga, Enesa Kiševića, Vesne Krmpotić i tako unedogled. I napokon sam razumjela što su svi ti pjesnici htjeli reći, i što je htjela reći moja razrednica iz osnovne škole koja nas je stalno forsirala da analiziramo pjesme i usadila još tad u nas taj strah ''što ako nam se pjesma pojavi na maturi jednog dana...''
A danas više ne uživam u romanima kao što sam uživala prije. To me do nedavno dosta mučilo, ali onda sam se jednostavno prepustila i uzela svog Ujevića koji me čekao na polici i tiho šaptao: ,, I u zar dana i u plavet noći, snim: ja ću doći, ja ću doći. '' I došao je. I ja sam došla s novim tekstom, iako nekad zaboravim pisati.
Ali, osim usađenja tog nekog love-hate odnosa prema pjesništvu, moja bivša razrednica iz osnovne škole, kao i učiteljica iz nižih razreda, glavni su razlog zašto ne prestajem voljeti riječi. I hvala im, što su me natjerale da pišem. Ponekad. Ovo je misao na njih.
Marcela Prousta čitali smo, čini mi se, u trećem razredu srednje škole kad mi je hrvatski jezik predavala jezerska djevojka i nije mi baš bilo svejedno idućeg ljeta kad me vidjela razbijenu na jezerskoj fešti. Ovo nije priča o tom, ni pjesma, fulo si ton.
Mislim da nismo čitali cijelog Prousta nego samo jedan dio od tri koji čine cijeli ciklus romana. Prvi dio, Combray, u kojemu se spominje madeleine kolačić. Madeleine kolačić je čajni kolačić od prhkog tijesta koji se uglavnom poslužuje uz šalicu čaja, a u Prousta aludira na kolačić koji pobuđuje stare uspomene, odnosno, kroz miris i okus prisjećamo se nekih prijašnjih trenutaka u kojima smo bili sretni.
Meni se takvo nešto događa s knjigama. Volim knjige, a još više volim njihov miris. Volim miris novih knjiga, volim miris starih knjiga. A miris starih knjiga vraća me u razdoblje kada sam neprestano čitala knjige, a pod knjige mislim na romane; kriminalističke, ljubavne, povijesne, itd. Čitala sam i autobiografije, biografije, enciklopedije i rječnike. Ali odrastajući, nisam voljela čitati pjesme. I sjećam se da mi je u srednjoj školi, do negdje baš tog trećeg razreda, analiza pjesama i bilo kakve stilske figure koje su išle uz to, bila takva tlaka. I nikad nisam razumjela što je to pjesnik htio reći.
A onda sam odrasla, upoznala J.P. Kamova, Tina Ujevića, A.B. Šimića, Dragutina Tadijanovića, Vesnu Parun, Juru Kaštelana, Slavka Mihalića, Ivana Slaminga, Josipa Pupačića, a da ne spominjem one nešto kasnije poput Luke Paljetka, Jakše Fiamenga, Enesa Kiševića, Vesne Krmpotić i tako unedogled. I napokon sam razumjela što su svi ti pjesnici htjeli reći, i što je htjela reći moja razrednica iz osnovne škole koja nas je stalno forsirala da analiziramo pjesme i usadila još tad u nas taj strah ''što ako nam se pjesma pojavi na maturi jednog dana...''
A danas više ne uživam u romanima kao što sam uživala prije. To me do nedavno dosta mučilo, ali onda sam se jednostavno prepustila i uzela svog Ujevića koji me čekao na polici i tiho šaptao: ,, I u zar dana i u plavet noći, snim: ja ću doći, ja ću doći. '' I došao je. I ja sam došla s novim tekstom, iako nekad zaboravim pisati.
Ali, osim usađenja tog nekog love-hate odnosa prema pjesništvu, moja bivša razrednica iz osnovne škole, kao i učiteljica iz nižih razreda, glavni su razlog zašto ne prestajem voljeti riječi. I hvala im, što su me natjerale da pišem. Ponekad. Ovo je misao na njih.
Primjedbe
Objavi komentar