Hej, evo mene opet. Nakon skoro jednomjesečne pauze, po ne znam koji put. Umetnula bih sad ovdje jedan prošlogodišnji post u kojem sam pisala o tome kako nekad jednostavno zaboravim na neke stvari, uključujući i blog, tako da neću previše pisati o tome zašto me nije bilo, zašto mi se nije dalo i zašto sam zaboravila. Nisam. Nedostajali ste mi, a nekako se toplo nadam da sam i ja vama. Ako ste zaboravili na mene, nema veze, podsjetit ću vas opet.
Mislim da je ova promjena vremena svima udarila u glavu i da više nitko nema pojma u kojem se vremenu i godišnjem dobu nalazimo. Ah, u Titovo doba zimske jakne nisu se nosile u maju i znao se neki red. Jučer sam razmišljala hoću li obući haljinu, danas mi je bilo žao što nisam uzela šal. Klima je poludjela, a i mi smo, bome.
Jako sam sretna u ovih mjesec dana otkako sam zadnji put pisala, sve sretnija i sretnija, ali nekako sam osjetila da kad ti se sve u životu posloži više nemaš toliko potrebu dijeliti s ljudima neke stvari. Barem ja. Nekako nisam imala potrebu ni za ovim blogom jer bih ovdje dolazila u situacijama kada bih bježala od stvarnosti, a sada ne želim od nje pobjeći. Uživam u njoj. Ali to je isto valjda nekad tako u nas pisaca, makar se ja ne smatram piscem, smatram se osobom koja dobro piše i koja svoje pisanje voli podijelit s drugima (možda je to definicija pisca?), zadesi nas ta writer's block ili ti ga kreativna blokada da se služim materinjim jezikom čiju mi je važnost odavno otkrila moja draga osnovnoškolska razrednica (a koja je dugo vremena mislila da ću otići živjeti u London i zaboraviti na sve njih (vas) u Hrvatskoj). Ja ne pišem roman ili poeziju pa možda nemam pravo reć' da imam kreativnu blokadu jer ne izmišljam nikakve scenarije i likove i mjesta i odjeću koju nose (plave hlače mrkva kroja)... pišem o sebi, tebi, nama... pa nekad nam i prosječne, dnevne misli valjda smiju postati nekreativne?
Umjesto vježbanja mozga (iako rješavam križaljke i dalje), u posljednjih mjesec dana više sam vježbala svoje tijelo i ova rečenica mi sad zvuči ful glupo, ali ne znam kako bih se drugačije izrazila, ali ljeto je za 44 dana i ako niste još krenuli trenkat, bolje ni nemojte jer mislim da je prekasno. Šalim se, apsolutno nikad nije prekasno i osobno smatram da vježbanje nije nešto što radiš jer moraš, jer želiš izgledat super na plaži (iako, realno, želiš) već nešto što radiš jer se zbog toga osjećaš dobro i nešto s čime nastavljaš živjet do kraja.
Treniram već dugo. Treću godinu. Pomislit ćeš da to nije dugo, jer ti možda treniraš od svoje četvrte godine, ali za mene je. Nikad nisam bila sportski tip, doslovno sam se bojala uhvatit loptu kad bi mi ju netko bacio, a o zvijezdama, kolutevima i nekim drugim akrobacijama da ne pričam. Jedino sam voljela preskakati uže i u tome sam jedino bila dobra. Jela sam gluposti, hrana mi je služila kao utjeha, a i to gomilanje kilograma služilo mi je kao neki štit kojim sam se branila od stvari koje bi me povrijedile. A bilo ih je puno.
Bila sam lijena i to ono, kad kažem lijena, mislim na najveći mogući level lijenosti koji si možeš zamislit, toliko visok da sam doslovno poželjela da sve šta radim u životu bude ležanje u krevetu pod dekicom. A onda mi se želja i ostvarila.
Prije jedno tri i pol godine sam dobila upalu pluća i ležala u krevetu dva mjeseca. I shvatila da sam se gadno sjebala. Ali da te bolesti nije bilo, ja nikada ne bih odlučila krenuti u teretanu, voziti glupi orbitrek i trčati po traci sat vremena, izbaciti svu junk hranu u kojoj sam toliko uživala i jednostavno se pokrenula. I danas ne bih bila trenerica. Naravno, u toj priči ima i drugih sudionika bez kojih se ništa ne bi realiziralo u oblik koji je danas postojani, kao što je moja Majka koja me uz neke svoje prijatelje i kolege odlučila ubaciti u sve to, ali mogu reći da je ta preležana upala pluća zaista bila prekretnica.
I kad pogledam te tri i pol godine unazad, i kad pogledam sebe danas u ogledalu stvarno mogu reći da sam ponosna. Mislim, ne samo u ogledalu. Kad napraviš prvi sklek u životu, a nisi u rukama čvrsto mogao držati ni težu vrećicu iz Lidla, budeš najsretniji na svijetu. I onda možeš napraviti preko sto sklekova u danu, a kasnije ih više i ne brojiš.
Ja sam bik po horoskopu, a ono što je karakteristično za nas bikove je da volimo kukati i govoriti da ne možemo mnogo toga, ali kad se zainatimo, napravimo baš sve. Tako sam i ja uvijek kukala na treninzima govoreći da ne mogu uzet tu girju od 12 kg ili da ne mogu radit bočni plank na suspenzijskim trakama. A šta danas radim? Govorim ljudima koji meni kukaju da itekako mogu sve to.
Mislila sam da nikad neću moći visiti na ljestvama duže od tri sekunde, a prošli vikend sam visila 3x po četrdeset pet sekundi i pritom ljuljala nogama u stranu. I zaključala ramenima. I napravila zgib uz nečiju pomoć. Mislila sam da nikad neću moći držati se u planku, a danas se držim na suprotnoj ruci i nozi.
I kako se onda ne bi osjećao ponosno kad netko uz tvoju pomoć uspije to sve? I kako onda to ne bi volio? I kako ne pomisliti da je ljudski organizam čudesan? I kako ne probati?
Primjedbe
Objavi komentar