Nekima su predavanja već završila, neki su već porješavali i ispite i očistili cijelu godinu, a meni su ostala još dva službena dana nastave nakon čega slijede ispitni rokovi. Normalni ljudi, a pod normalnim ljudima mislim na ljude koji ne putuju 90 kilometara do svog faksa nisu oduševljeni ispita, ali ja ih jedva čekam. Jer to znači da ne moram svaki dan proživljavati putničke muke.
Svi mi mislimo da su naši problemi najveći i da nas nitko ne razumije i da samo mi patimo. Ja se obožavam žalit. Volim kukati. Volim stalno govorit da mi je teško, uzdisat, a nemrem mi je postala redovna poštapalica u gotovo svakoj drugoj rečenici. Ali na kraju ja sve ipak mogu. I na kraju sam preživjela devet mjeseci putovanja jebenim HŽ-om. Na kraju ću svojoj djeci stvarno pričati da sam išla preko sedam gora, bosa, gladna, po snijegu i po maksimalnim vrućinama. Jer nitko tko ne proživljava i nije proživio iste muke kao ja nema pojma o čemu ja pričam i misli da pretjerujem. Da bar pretjerujem.
Od sredine četvrtog mjeseca do početka šestog putovanje vlakom na relaciji Zagreb-Koprivnica bilo je obilježeno presjedanjima autobusima između kolodvora Vrbovec i Lepavina. Da, ona ista Lepavina u kojoj smo početkom trećeg mjeseca ostale zaglavljene gotovo tri sata jer je negdje nestalo struje. Mnogo ljudi nema pojma gdje je Lepavina, što je razumljivo, jer nisam ni ja znala dok nisam morala znati. I mnogo ljudi, koji ne putuju u Koprivnicu, ne zna da između Križevaca i Koprivnice nema autoceste već se vozi starom cestom po selima. A Lepavina je selo, otprilike na sredini između ta dva grada. Muka ti je kad se voziš autom, a zamisli kako to tek izgleda u starim autobusima bez klime, punim starih bakica koje smrde i furaju sa sobom vrećice s placa jer jednostavno nemaju mira da ostanu doma. Nemaju. I ne možeš ih nikako uvjerit da je za sve nas bolje da ostanu doma.
Ali s vremenom na sve navikneš, tako i na ta putovanja i više ni ne osjetiš da je prošlo tri sata otkako si izišao iz kuće, a još nisi stigao na odredište.
Nikad u životu nisam mislila da ću završiti na faksu u Koprivnici, a interesantno je da je moja Majka davno u mojem djetinjstvu često putovala u Koprivnicu zbog posla, jer je radila dizajn za Podravku. I sjećam se da sam mislila da je Koprivnica negdje tamo daleko, jer mame nema cijeli dan. I je, Koprivnica je u pizdi materinoj, ali šta je tu je.
Naravno da se volim žaliti i da ne volim uvijek svoj faks, ali napokon studiram ono što volim. Nikada u životu nisam manje učila, više radila, toliko putovala, nemala slobodnog vremena, a opet imala sve što mi je potrebno. U tih devet mjeseci sam toliko napredovala, toliko toga naučila, a puno toga čak i nema veze s fakultetskim obrazovanjem. Zaljubila sam se i zavoljela. Vjerojatno prvi put u životu onako za stvarno. Stekla nova prijateljstva, pročitala više knjiga nego sve one knjižurine s prava zajedno i prvi put u životu počela pričati na kajkavskom narječju, a i dalje govorim naprid bili.
Izgleda da stvarno neke putove biraš sam, a neki ipak odaberu tebe. Ja sam poprilično sigurna da je Koprivnica izabrala mene. Iz nekih svojih razloga.
Primjedbe
Objavi komentar