Na današnji dan, prije osamnaest godina rodio se moj brat. Da, osamnaest! Moj brat, danas punoljetan, uvijek će biti moj mali brat, iako me prerastao za dobrih 15 centimetara. I uvijek će prijetiti mojem dečku.
Ali na današnji dan, prije godinu dana, tužne su nas ujutro probudili. Pogledala sam u mobitel i to je jednostavno bilo to - Oliver Dragojević je otišao s ovog svijeta. A ja, kao i većina svijeta, usudim se reći svijeta kada je riječ o tako velikoj ličnosti, nisam mogla doći k sebi. I suze nisu prestajale kapati s lica dobrih par sati.
I da je riječ o bilo kojoj drugoj osobi, bila bih užasno ljuta. Zašto? Kako zašto, pa tko se usuđuje mojem malom bratu ukrasti njegov dan? Ali, riječ je o njemu, Oliveru, koji nam je svima podario pismu, more, ljubav za cijeli život. I važan mi je. Kao i moj mali brat. Pa mu dopuštam da dijele ovaj dan.
Ja kad želim da sam na moru pustim si Olivera. Ili kad ne želim da sam na moru, iako uvijek želim biti na moru, ali znate na što mislim. Ali imam neku naviku da slušam isključivo Oliverove pjesme kad pada kiša u Zagrebu. I mislim da nema osobe u ovoj zemlji koju njegov odlazak nije dirnuo, barem malčice.
Hrvatska je na trenutak zašutila, a onda u isti glas zapjevala.
Prije godinu dana nisam imala mogućnosti ništa pametno napisati na blogu, pa Olivere, ako mi dopuštaš, voljela bih ti nešto reći, a sigurna sam da će moj glas doći do tvojih dalekih mora na kojima si trenutno.
Olivere, opraštam ti što si mojem malom bratu uzeo ovaj dan. I znam da ti i on oprašta. I hvala ti što si nam pravio društvo 29. srpnja svake godine od 2003. dok smo slavili njegov rođendan. Hvala ti što ćeš praviti i dalje. I normalno da si morao otići baš na taj dan, u nedjeljnu zoru, kad je more bilo dovoljno tiho da se prikrajce išuljaš iz postelje da te nitko ne vidi. I normalno da je to morala biti ljetna nedjelja, ona lijena, kad se ništa ne radi. Ali ti si morao biti kontra i nešto uradit. Olivere, hvala ti što si nam dao da dijelimo to tvoje more skup s tobom i nadam se da uživaš u njegovom prostranstvu. Sigurna sam da se svaka tvoja riječ koju si nam poslao pjesmom vratila do tebe istom brzinom, ali si nam je ipak odlučio poslati natrag, jer to jednostavno mora bit tako. I znaš da si ti umra samo onako malo, jer dok je pisme i tebe je. I jer ne možemo mi samo tako nastavit upravljat bez svog kapetana.
I baš kao što si i sam rekao, život je šaka suza i vrića smija. I u svakom danu ima malo suza i malo smija. I valjda će ih odsad biti 29. srpnja, a bilo ih je i prije osamnaest godina kad mi je u život ušetalo to malo glavato stvorenje koje mi je preokrenulo cijeli svijet naopačke i napravilo totalni nered, onakav kad ne znam gdje sam stavila stvari.
A danas može legalno kupit cigarete. Napokon. Daj Bože da će prestat pušit.
A ako neće, darovala bih mu ja jedno plućno krilo da mogu. Jer to ti je ta bratska ljubav. Ne možete živjet pod istim krovom, ali možete podijelit organ.
Poleti, galebe, poleti
Od svih daljina, dalje, dalje
Na sva ta mora gdje god sletiš
Ti reci da te srce šalje
Pozovi sve te dobre ljude
I nek se borbom bolji bira
Al' neka prava fešta bude
U ime ljubavi i mira.
Primjedbe
Objavi komentar