pod vrelim suncem ljeta

Prije točno godinu dana, baš na današnji dan, 24. srpnja, objavila sam post pod naslovom: pisat ću vam poslije, da pamtim sunce juga kojim sam se simbolički rastala od aktualne blogovske sezone i otišla u nepovrat ljeta. Uz stihove Đorđa Balaševića. 

Nadam se da mi Đole neće zamjeriti što sam još jedanput ukrala stih kako bih ga iskoristila za naslov, ali bilo je najprikladnije, obzirom je ovo svojevrsan nastavak istoga. 

Stihovi su iz pjesme Oprosti mi, Katrin za koju sam u tom postu napisala da je pjesma mog života iz nekoliko razloga, a u životu ti baš ništa ne dođe slučajno, pa ni meni ona. 

Ne znam koliko sam puta ponovila i koliko ću još ponoviti, ali život je doista nepredviljiv i baš kad misliš da te ne može više iznenaditi, on to učini. 

Ovog ljeta idem u Pulu. I u glavi čujem isti slatki glas konduktera s pulskog kolodvora: ,, Ekspresni vlak za Paris... Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, Paris, polazi sa četrnaestog kolosijeka, drugi peron lijevo. Ponavljam, ekspresni vlak za Paris - Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl te napokon Paris, polazi sa četrnaestog kolosijeka, drugi peron lijevo. '' 

I nakon njega kreće Đole, i ja skup s njim: ,, Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta, sam čekao autobus i svirao gitaru, tad sela je kraj mene i pitala dal' smeta i znam li dobar hotel u Rovinju il' Vrsaru. '' 

I ja doslovno, evo, idem u Pulu, i stajat ću na stanici, pod vrelim suncem ljeta, bez gitare. I ništa od toga ne bi bilo toliko posebno da 17. kolovoza neću stajati na parteru Pulske Arene i zajedno s tim istim čičom pjevati tu pjesmu! Ali opet, tu je on (život) koji mi je poslao osobu s kojom ću biti u Pulskoj Areni i pjevati tu pjesmu. 

Prvi dejt sa svojim dečkom odradila sam zapravo u vlaku iz Koprivnice za Zagreb jednog petka navečer kad smo se vraćali doma nakon faksa. Jer ja i vlakovi. Zato i volim tu pjesmu. Mislim, nije to bio dejt, ali u ovom slučaju ćemo se pravit da je jer je bilo slatko i jer smo prvi put bili sami i jer je trajalo možda i dulje nego što traju neki prvi dejtovi, ali samo zato jer smo kasnili oko dvadeset minuta u dolasku. 

U jednom trenutku me nazvala mama i pitala gdje sam, misleći jesam li zapela u Lepavini ili ću se ipak vratiti doma i nešto smo prokomentirale za vlakove, uz smijeh, pa smo zaključile da su mi vlakovi oduvijek bili suđeni te je u tom trenutku započela: ,, Ekspresni vlak za Paris (...) '' a ja sam samo nastavila na glas. A on je u tom trenu zastao, otvorio oči i zinuo i reagirao na vjerojatno najiskreniji mogući način i smjesta me poljubio u rame. Kad sam završila razgovor, nije mogao vjerovati kojom brzinom je prepoznao moj reference te je rekao da voli tu pjesmu.

I, jesam li mogla više od toga tražiti? Nisam, a svejedno sam dobila. 

Prije godinu dana u tom postu sam pisala o tome kako sam se jednog ljeta zaljubila i kako nisam imala ljepšu ljetnu ljubavnu priču od tada. I onda jesam. Pa sam mislila da neću imati ljepšu od te.

Pa sam onda dobila najljepšu. Ne ljetnu, ali onu na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta. Da, baš tu.