Tin Ujević : blizak svima, a različit od svih

,, Vidovit i vitalan, pomnožen sa svijetom, on je, kad to jeste, najživotniji i najmoderniji naš pjesnik, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. ''  Riječi su to kojima je Jure Kaštelan opisao Augustina Tina Ujevića, rođenog na današnji dan, 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu. 

Zamisli, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. Teško da možeš ostati ravnodušan na takav opis.

 Evo nje, opet se našla pisati o poeziji, kažeš. Jesam, da, a šta ću kad sam ti takva. Ona koja u 2019. godini još uvijek čita avangardnu poeziju. A čak ni ne studira književnost. Bliska svima, različita od svih. Baš poput Tina. 

Poprilično sam uvjerena da sam u prošlom životu rakijala s njim rame uz rame na potezu Teslina-Masarykova i slušala tu čaroliju riječi, nikad potpuno trijezna. Jednom kad su Ujevića pitali zašto toliko pije, on je odgovorio: ,, Jer vas ne mogu gledati'', misleći na hrvatski narod. 

Ali, znate šta, nije on bio ni blesav. U Masarykovoj 13 nalazila se gostionica Dingač u čijem je podrumu često znao imati rasprave i gotovo da nije bilo čovjeka koji nije prepričavao što je sve Ujević propovijedao. U svojem dugom kaputu, sa šeširom na glavi i cigaretom među zubima. Konstantno je šokirao javnost, htio je biti iznad političkih i društvenih zahtjeva vremena u kojima je živio, a sve što je mogao dati umjetnosti, dao je - pa je umro sam i razočaran.

Školovao se u Imotskom i Makarskoj, a srednjoškolsko obrazovanje završio je u splitskoj klasičnoj gimnaziji 1909. godine, kad mu je objavljena i prva pjesma ,,Za novim vidicima''. 

Da, već je tad tragao za nekim drugim putevima. Bistar i elokventan, učenik Antuna Gustava Matoša, pisao je članke, kritike, polemike, eseje, feljtone i putopise. Spajao je moderno i klasično, strofe sa slobodnom metaforikom. 

Neprilagođen, nepomirljiv, pravaš, republikanac, beskućnik. Najveće pjesničko ime hrvatske književnosti 20. stoljeća. A maturanti u 2019. godini ne znaju što čitaju kad vide Igračku vjetrova i Dva puta jao. I ja to jednostavno ne mogu razumjeti. 

Tin Ujević moj je omiljeni pjesnik. I nitko mi nikada neće biti ono što mi je on. Njegova poezija prožeta je sjajem i čarolijom. Snažna, uvjerljiva, prekrasna. Ona koja te ne može ostaviti ravnodušnim. 

'' Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I sve ono što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. '' (Pobratimstvo lica u Svemiru)

,, Trebalo je da mi dođemo, da se svijet spoji,

da bi stvari različne se splele - 

tako su se napli usred prsti mojih

svi znameni što ih neizmjerja dijele. '' (Mjesta koja nisu viđena)

,, Mi najzad spavamo po ormarima

s rubljem, dunjama i starim knjigama

i u snu nježnim zubima

krhamo orahe, srodne teškim brigama. '' (Skrovišta djetinjstva)

,, Da čujem one stare basne,

   da mlijeko plave bajke sasnem;

   da više ne znam sebe sama,

   ni dima bola u maglama. '' (Odlazak)

Bio je nepristupačan i zatvoren, pomalo hladan posljednjih nekoliko godina života, sam sa čašom vina za stolom stalno pišući spise koje bi ostavljao za šankom umjesto novaca. 

Boem, čudak čija su djela nastajala tijekom četrdeset godina. Čarobnjak izvan svih književnih pravaca. Blizak svima, a različit od svih.

Sve je to Tin Ujević. Tin Ujević koji nam je dao stihove bez kojih je nemoguće zamisliti današnju stvarnost. I za kojeg jednostavno moraš znati kad ga čitaš.