Da, normalno, dan nakon i postđoletovska depresija. Niste valjda mislili da će ovaj koncert ostati nezapisan?
Svaki koncert kao da je prvi, a ne znam koliko ih je dosad bilo, prestala sam brojati. Ali uvijek sam jednako uzbuđena, jednako nervozna, jednako našpanana i jednako znatiželjna. Neki su bili prvi, neki drugi, treći, da... ali ovaj je bio prvi u Pulskoj Areni. Đole i Pula vole se javno, mislim, Đole i svi normalni ljudi i mjesta (a mjesto čine ljudi) vole se javno i najljepše, ali Đole i Pula su neka totalno treća priča. I ono, za sve koji vole dobru glazbu, koncerti u Pulskoj Areni opravdano mogu zauzimati top mjesta na ljestvicama, ali još ako je to Đorđe Balašević... uh. UH! Mislim, ej, ne bih zbog bilo koga radije odabrala putovanje u Istru.
I od svih koncerata ikad, na onima na kojima sam stajala ili sjedila, nikad nisam bila u prvom redu, ali jučer jesam. Mislim, bila sam u prvom redu jer sam natjerala dečka da ide sa mnom na koncert te je on inzistirao da budemo u prvom redu jer će mu bit malo manje neugodno ako se može nasloniti na ogradu, jer zna samo tri pjesme, ali znam da mu je bilo super jer nitko ne dođe na Đoletov koncert i ode razočaran, čak i kad ne zna nijednu pjesmu. A bilo je puno dečkiju koji su došli na prisilu svojih djevojaka i nepomično stajali tri i pol sata, kojima je bilo još i neugodnije. Pored nas je stajao neki par iz Varaždina (logično da sam prisluškivala apsolutno sve o čem su pričali) i djevojka je imala belu haljinu sa višnjama i osim što se jebeno penjala na ogradu i nagovarala svog jadnog dečka da ju digne još više kad je Đole zapjevao Korzo (Ljerka) da ju vidi (nije ju vidio) je cijeli (j) koncert snimala (j) live prijenos u grupu Đotovi (Balaševićevi fanovi, u kojoj sam, logično ja, i došla mi je i obavijest). Mislim, znam, želiš snimiti drugim Đotovima i prenijeti im bar dašak ondašnje atmosfere, ali, uživaj u koncertu, ne snimaj. I još se, ni manje ni više, nego usudila Bebu Balašević zatražit (j) free majicu jer ju nije ulovila kad su ispucavali majice iz topa. I nije ju dobila.
No dobro. Đole kao Đole, koji uvijek napravi atmosferu od koje želiš zaplesat i zaplakat u istom trenutku. Na pozornicu je ušetao pjevajući Život je more, koju stvarno dugo nisam čula jer su uglavnom svi koncerti na kojima sam bila bili zimski ili proljetni. Pa dobro veče, Pula, kaže i poprati ga gromoglasan pljesak prepune Arene. Rekao je da će koncert biti veseo i da danas nećemo plakati. Normalno da smo plakali.
Kasnije sam u grupi Đotovi čitala kako neki nisu bili zadovoljni odabirom pjesama, ali to je doista stvar ukusa. Meni su pjesme bile pravo pogođene za jučerašnju atmosferu, bile su one plesne, ali tu su bile i nezaobilazna himna Provincijalka, Lepa protina kći koju je otpjevao klasično kao treću od zadnje tri pjesme te nadodao da ne bi bez nje mogao večeras otići, Bezdan, koju, recimo, nije pjevao valjda niti na jednom koncertu na kojem sam dosad bila te normalno, Slovenska, koju je najavio s pričom o nastupu u jednom pulskom disku te druženju s dečkima iz Atomskog skloništa i kako je on, ''budala pevao Ako umrem mlad'' te ju posvetio pokojnom Serđi. I normalno da mi je suza potekla, kako ne bi.
Nije bilo Vase, Jesen stiže, Lipe, Nedostaje mi naša ljubav,ni Ne lomite mi bagrenje... a čak je otišao iz Pule bez Rapsodije o Katrin što me možda malo i razočaralo, ali ne možeš se ljutit' na njega. Ostario je, kako i sam kaže, možda je neku stvar i zaboravio. Pjevao je Put u središte zemlje, posvećenu labinskim rudarima, ej, čovječe, to se događa samo u Pulskoj Areni!
I normalno, tu su bili Neki novi klinci koja me uvijek vraća na sve to kako je započelo... i ovaj put sam prisustvovala gađanju malim belim zečevima s njegove strane, baš kao i na koncertu u Zagrebu. I opet nisam ulovila zeca, ali šta sad, bila sam u prvom redu. Ne može sve uvijek. I Ringišpil uz koju je ispaljeno tisuće zelenih konfeta pri čemu je Arena zaista djelovala kao zemlja vila.
Ma, za svaki to kažem, ali ovaj je bio najljepši do sad! Pričat će djeca o svjetlima Arene... apsolutno hoće(mo).
Svaki koncert kao da je prvi, a ne znam koliko ih je dosad bilo, prestala sam brojati. Ali uvijek sam jednako uzbuđena, jednako nervozna, jednako našpanana i jednako znatiželjna. Neki su bili prvi, neki drugi, treći, da... ali ovaj je bio prvi u Pulskoj Areni. Đole i Pula vole se javno, mislim, Đole i svi normalni ljudi i mjesta (a mjesto čine ljudi) vole se javno i najljepše, ali Đole i Pula su neka totalno treća priča. I ono, za sve koji vole dobru glazbu, koncerti u Pulskoj Areni opravdano mogu zauzimati top mjesta na ljestvicama, ali još ako je to Đorđe Balašević... uh. UH! Mislim, ej, ne bih zbog bilo koga radije odabrala putovanje u Istru.
I od svih koncerata ikad, na onima na kojima sam stajala ili sjedila, nikad nisam bila u prvom redu, ali jučer jesam. Mislim, bila sam u prvom redu jer sam natjerala dečka da ide sa mnom na koncert te je on inzistirao da budemo u prvom redu jer će mu bit malo manje neugodno ako se može nasloniti na ogradu, jer zna samo tri pjesme, ali znam da mu je bilo super jer nitko ne dođe na Đoletov koncert i ode razočaran, čak i kad ne zna nijednu pjesmu. A bilo je puno dečkiju koji su došli na prisilu svojih djevojaka i nepomično stajali tri i pol sata, kojima je bilo još i neugodnije. Pored nas je stajao neki par iz Varaždina (logično da sam prisluškivala apsolutno sve o čem su pričali) i djevojka je imala belu haljinu sa višnjama i osim što se jebeno penjala na ogradu i nagovarala svog jadnog dečka da ju digne još više kad je Đole zapjevao Korzo (Ljerka) da ju vidi (nije ju vidio) je cijeli (j) koncert snimala (j) live prijenos u grupu Đotovi (Balaševićevi fanovi, u kojoj sam, logično ja, i došla mi je i obavijest). Mislim, znam, želiš snimiti drugim Đotovima i prenijeti im bar dašak ondašnje atmosfere, ali, uživaj u koncertu, ne snimaj. I još se, ni manje ni više, nego usudila Bebu Balašević zatražit (j) free majicu jer ju nije ulovila kad su ispucavali majice iz topa. I nije ju dobila.
No dobro. Đole kao Đole, koji uvijek napravi atmosferu od koje želiš zaplesat i zaplakat u istom trenutku. Na pozornicu je ušetao pjevajući Život je more, koju stvarno dugo nisam čula jer su uglavnom svi koncerti na kojima sam bila bili zimski ili proljetni. Pa dobro veče, Pula, kaže i poprati ga gromoglasan pljesak prepune Arene. Rekao je da će koncert biti veseo i da danas nećemo plakati. Normalno da smo plakali.
Kasnije sam u grupi Đotovi čitala kako neki nisu bili zadovoljni odabirom pjesama, ali to je doista stvar ukusa. Meni su pjesme bile pravo pogođene za jučerašnju atmosferu, bile su one plesne, ali tu su bile i nezaobilazna himna Provincijalka, Lepa protina kći koju je otpjevao klasično kao treću od zadnje tri pjesme te nadodao da ne bi bez nje mogao večeras otići, Bezdan, koju, recimo, nije pjevao valjda niti na jednom koncertu na kojem sam dosad bila te normalno, Slovenska, koju je najavio s pričom o nastupu u jednom pulskom disku te druženju s dečkima iz Atomskog skloništa i kako je on, ''budala pevao Ako umrem mlad'' te ju posvetio pokojnom Serđi. I normalno da mi je suza potekla, kako ne bi.
Nije bilo Vase, Jesen stiže, Lipe, Nedostaje mi naša ljubav,ni Ne lomite mi bagrenje... a čak je otišao iz Pule bez Rapsodije o Katrin što me možda malo i razočaralo, ali ne možeš se ljutit' na njega. Ostario je, kako i sam kaže, možda je neku stvar i zaboravio. Pjevao je Put u središte zemlje, posvećenu labinskim rudarima, ej, čovječe, to se događa samo u Pulskoj Areni!
I normalno, tu su bili Neki novi klinci koja me uvijek vraća na sve to kako je započelo... i ovaj put sam prisustvovala gađanju malim belim zečevima s njegove strane, baš kao i na koncertu u Zagrebu. I opet nisam ulovila zeca, ali šta sad, bila sam u prvom redu. Ne može sve uvijek. I Ringišpil uz koju je ispaljeno tisuće zelenih konfeta pri čemu je Arena zaista djelovala kao zemlja vila.
Ma, za svaki to kažem, ali ovaj je bio najljepši do sad! Pričat će djeca o svjetlima Arene... apsolutno hoće(mo).
Primjedbe
Objavi komentar