Tara Musulin

18. kolovoz sad je već stvarno daleko. Znam. Zato mislim da je najbolje da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo i nastavimo gdje smo stali. Uvijek nakon tolike pauze, a čini mi se da je ova bila najduža do sada, imam osjećaj da se moram opravdavati zašto nisam pisala. Ne da mi se opravdavati, a nemam ni kome, osim možda samoj sebi. Jednostavno mi se nije dalo pisati. Nekad riječi ne dolaze, a nekad ih je i previše. Nije Ernest Hemingway bez veze govorio da nema posebnog pravila o pisanju - samo sjedneš za tipkovnicu i krvariš. A ponekad je uistinu tako. Znaš ono kad žarko želiš nešto učiniti, ali se osjećaš kao da te netko čvrsto drži vezanim i ne dozvoljava ti da se pustiš? Tako se ja osjećam kad želim pisati, a nemam što.  Nekako mislim da je to vezano uz ono da kad je čovjek sretan, puno manje vremena troši na neke izvanjske radnje. Počela sam pisati kada mi je trebala terapija i kada sam htjela da me netko sluša. Ne, ovo ne znači da prestajem pisati jer više ne trebam n...