18. kolovoz sad je već stvarno daleko. Znam. Zato mislim da je najbolje da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo i nastavimo gdje smo stali. Uvijek nakon tolike pauze, a čini mi se da je ova bila najduža do sada, imam osjećaj da se moram opravdavati zašto nisam pisala. Ne da mi se opravdavati, a nemam ni kome, osim možda samoj sebi. Jednostavno mi se nije dalo pisati. Nekad riječi ne dolaze, a nekad ih je i previše. Nije Ernest Hemingway bez veze govorio da nema posebnog pravila o pisanju - samo sjedneš za tipkovnicu i krvariš. A ponekad je uistinu tako. Znaš ono kad žarko želiš nešto učiniti, ali se osjećaš kao da te netko čvrsto drži vezanim i ne dozvoljava ti da se pustiš? Tako se ja osjećam kad želim pisati, a nemam što.
Nekako mislim da je to vezano uz ono da kad je čovjek sretan, puno manje vremena troši na neke izvanjske radnje. Počela sam pisati kada mi je trebala terapija i kada sam htjela da me netko sluša. Ne, ovo ne znači da prestajem pisati jer više ne trebam nekoga tko će me slušati, već da okrećem novu stranicu i da će stvari možda biti drugačije. Možda i neće, ali zasigurno okrećem novu stranicu jer su promjene uvijek dobre, čak i onda kad se bojiš. Zato sam ovom blogu odlučila dati i novo ruho. Neću pisati zašto sam sretna, neću ni pisati zašto nekada i nisam. Samo ću pisati. O svemu što mi padne na pamet.
Okej. Mislim da sam zadovoljila sve standarde opravdavanja i okretanja novih životno-blogovskih poglavlja i mogu krenuti dalje. Znaš, pisanje nije nešto što zaboraviš raditi, ali je poput pjevanja ili vožnje, ako ne vježbaš, nećeš napredovati, a kada zastaneš, trebat će ti neko vrijeme da se ponovno otkvačiš i stisneš gas. Zato uvijek i volim pisati o nečem drugom, jer dok pišem o nečem drugom, što je trebalo biti prvo, dobijem više ideja i prostora da zaista počnem pisati ono prvo.
Gdje sam nestala?
Ovaj vikend bila sam u berbi mandarina. Slatkih, ukusnih mandarina. Često puta razmišljam o tome jesu li ljudi koje poznajem ponekad u supermarketima kupili one mandarine koje sam ja ubrala. U Metković sam došla nakon pet godina izbivanja i prisjetila se zašto me toliko dugo i nije bilo. Nije do grada, kažem, iako ne volim njegov geografski položaj, do ljudi je. A grad čine ljudi. Metković je udoban i domaći, ima dosta za ponuditi, ali je grad dvije države i to se osjeti. Grad u kojem se Dalmatinci vječno sukobljavaju (množe) s Hercegovkama. Došla sam nakon pet godina. Prije pet godina završila sam prvi srednje i nisam bila ova osoba. Bila sam neka djevojka sa smeđom kosom i naočalama. Danas sam ova zgodna plavuša. KaKo tO mIsLiŠ dA sI zGoDnA? Tako kako mislim. Prerasli smo te stvari. Pa me susjedi i bakine frendice ne prepoznaju. ,, Mala studentica. A gle je, ista ja'' govori baka. Nimalo nisam ista baka. Moja baka nikad nije ni bila studentica. Moja baka vjerojatno nije pročitala više od tri knjige u životu.
Ali dosta o baki. Baku ušutkaš tako da staviš slušalice i bereš baš one mandarine koje ne valjaju i za koje ti ona nije rekla da bereš.
No, hajmo malo o mandarinama.
Malo ljudi je zapravo kad vidjelo silna polja mandarina i kako one izgledaju na stablu, već samo one izvoštirane koje se prodaju po dućanima. Mandarine bereš tako da na sebe navučeš najviše slojeva što možeš, da se pritom uspiješ i sagnuti, bez obzira što je vani 30 stupnjeva i sunce ti udara u glavu. Mislim, ne moraš ti imati toliko slojeva, ali onda moraš biti spreman na to da ćeš se kući vratit s ranama gorim nego da te mačka izgrebla nakon što si joj zgazio rep. Često ćeš se vratiti s ranama i kad si bio dobro zaštićen jer su stabla mandarina takva. Nije ih briga. I onda moraš uzeti neke škare, odnosno, kliješta, jer se rijetko koje uspiju otkinuti rukom, a imaju poprilično debelu stabljiku. I ne preostaje ti ništa drugo nego da se uvučeš unutra i režeš. Najužasnija činjenica je da tebi za jednu gajbu mandarina (u gajbi je 17 i pol kila) treba oko 15-20 minuta, ako nisi baš rođen na polju, a na otkupu je kila mandarine 1,97. Čak nije ni jebene dvije kune. A po koliko se prodaje u trgovinama? Dvanaest, trinaest, uglavnom. Danas šećem gradom i vidim one štandove, piše, dvije kile za petnaest kuna.
Normalno da smo tu gdje jesmo kada kilu mandarina u dućanima ne možeš nabaviti za manje od osam kuna (kad nije na akciji), a netko se za tu kilu strgao.
I onda se vratim u Zagreb i shvatim zašto tamo ne dolazim. I da za mene nisu polja, već penkale.
Primjedbe
Objavi komentar