Preskoči na glavni sadržaj

treća sreća, loša gastronomska ponuda i božićna bajka Austrije

Prošlu subotu, 14. prosinca, moja prijateljica Klaudia i ja krenule smo put austrijskog adventa. U Hallstatt planiramo ići već dvije godine, ali svaki put nešto je krenulo naopako. Ili su nam otkazali put, ili jedna od nas dvije nije mogla ići taj vikend zbog obveza (čitaj ja, jer sam uvijek ja ta osoba). Ove godine smo rekle, treća sreća i prijavile se. Idemo u Hallstatt!

Hallstatt je gradić na jugozapadnoj obali istoimenog jezera, u gornjoj Austriji, oko 50 kilometara od Salzburga. Adventsko putovanje je, osim Hallstatta, uključivalo i posjet samom Salzburgu, ali ću do toga doći malo kasnije. Za Hallstatt sam prvi put čula/vidjela prije 7,8 godina ili koje god da je godine već bila 2011./2012. i vrijeme kada su sve cure visile na Tumblru. I skužila sam - ovo mjesto se čini nerealno. I stvarno jest.
Najpoznatiji je po rudniku soli koji je ujedno i najstariji rudnik soli po kojem je cijela epoha nazvana halštatsko doba. Do kraja 19. stoljeća do Hallstatta se nije moglo doći cestovnim putem, jer ceste nije bilo, već samo preko jezera, a prva cesta izgrađena je tek 1890. godine te je bila uska rubna cestica po kojoj je još uvijek bilo poprilično teško ići. 

Krenuli smo s 502 perona nešto iza 4 sata ujutro te nas je čekala noćna vožnja po Sloveniji i Austriji. Bilo je jebeno hladno, imala sam na sebi četiri sloja odjeće, kapu i šal, a na slovenskoj granici dočekali su nas carinici koji su nas tjerali da izađemo iz busa. Svih nas 70 i nešto koliko nas je bilo. Busom sam proputovala pola Europe, i gotovo da se ne sjećam kada sam morala izlaziti van, pogotovo ne na minusu. No, dobro, kratko je trajalo i ubrzo smo se vratili u topli autobus. U Austriju smo došli u jutarnjim satima, a tamošnja vožnja doista je bila nalik pravoj božićnoj bajci. Snijeg, snijeg i samo snijeg. U ogromnim količinama. Ja sam dijete proljeća, uvijek u tenisicama (Klaudia: ,, Ne sjećam se jesam li te ikada vidjela u čizmama'') , ali sam osvojila nekoliko zlatnih medalja na skijaškim natjecanjima prije mnogo godina, a otkako je Marcel Hirscher otišao u mirovinu, ponovno sa zadovoljstvom pratim svaki spust. 

Jutarnju kavu popili smo na jednom lijepom stajalištu kojeg svi vi koji ste putovali prema Njemačkoj ili na skijanje znate, a znam ga i ja, samo sam zaboravila ime i od njemačkog jezika jedino što mi je preostalo jest riječ hafen, koja je u ovom slučaju bila potpuno neupotrebljiva. Imam osjećaj da je važno napomenuti kako je red za ženski wc bio tri puta duži nego za muški, pa smo se odlučile promijeniti trake i što prije doći do reda za kavu. Kad imaš veliku dioptriju i ideš na put usred noći, jednostavno moraš staviti naočale (ili ne) i leće ponijeti u kutijici sa sobom i staviti ih ujutro na odmorištu. I oprati zube. I tek onda popiti prekrasnu veliku kavu kojoj je bolje da je ukusna kad košta pet eura. S kavama i lećama nastavili smo dalje idiličnu snježnu atmosferu prema našem Hallstattu. 

Vozili smo se vijudavim cesticama i alpskim obroncima na kojima su male slatke drvene kućice s prozorima u obliku srca. I konačno smo stigli. Oko jezera se proteže željeznička pruga, a crveni vlak koji je prolazio u trenutku kada smo ulazili u selo ostavio je dojam Harry Potter X-MAS editiona. 
Teško je zapravo riječima dočarati nešto toliko posebno. Selo na jezeru, ogromnom jezeru, oko kojeg se protežu planine. Selo koje ima samo jednu glavnu ulicu i iz kojeg zapravo ne možeš otići u drugu već se samo popeti nekoliko metara iznad. 


Naš vodič, za kojeg je Klaudia rekla da izgleda kao da smo ga pokupili s ceste, proveo nas je tom glavnom ulicom i odveo do crkve koja je glavni simbol ovog mjesta, a onda nam prepustio razgledavanje preostala tri sata. I tu je nastao glavni problem.
Bile smo gladne, žedne, piškilo nam se. Ali prvenstveno smo bile gladne. Došle smo na Advent, očekivale smo da ćemo pojesti nešto u adventskom duhu - kobasicu, fritule, germknedlu i to zaliti kuhanim vinom. Malo smo bazale, otišle kupiti neke suvenire, te pokušavale izjasniti se gdje ćemo što pojesti. Kasnije smo shvatile da smo te iste suvenire mogle i ukrasti, jer se iz jednog prostora išlo u drugi platiti i nitko apsolutno ne bi posumnjao, a mi bismo imale 11 eura u džepu. Imale bismo i 20, da nismo otišle u restoran i naručile ni manje ni više nego tjesteninu - u AUSTRIJI. To čak nismo ni napravile na prošlogodišnjem adventskom izletu u Veroni. 



Mislim da smo pola sata pokušavale pronaći mjesto za jesti. Ne biste vjerovali, ali gastronomska ponuda Hallstatta apsolutno je razočaravajuća i premala u odnosu na broj posjetitelja. Postoji nekoliko lokala - u jedan smo ušle, sjele za stol i shvatile da užasno smrdi i da nema šanse da tu nešto pojedemo. U drugom nije bilo hrane. Postoji jedna jedina adventska kućica koja prodaje kebabe, hamburgere i kuhano vino. Na kraju smo odabrale taj restoran, a kada smo shvatile da bi bilo pametnije otići pojesti kebab konobar je već bio kod stola, a nama je bilo krajnje neugodno ustati se i otići, mada nas više nikad ne bi vidjeli. Na kraju smo naručile jebenu tjesteninu i štrudlu od jabuke. Tjestenina je bila užasna, a za 15 eura očekivala bih valjuške od zlata, a ne špagete za juhu! Štrudla od jabuke bila je prekrasno ukrašena, a uz nju smo dobile i sladoled, pa smo ipak izašle s poluosmijehom na licima, svejedno žaleći uzalud potrošenih novaca. 

Pri polasku iz Hallstatta nastao je grupni problem - jedna ženska osoba ostala je u Muzeju soli (ulaznica za muzej košta 31 euro, yeah right) i morali smo otići bez nje. Doslovno smo je ostavili u Hallstattu, a našeg cestovnog vodiča nije bilo previše briga. Neka se snađe do Salzburga. 

Nakon sat vremena vožnje stigli smo i u Salzburg, jedan od najočuvanijih baroknih gradova. Za razliku od Hallstatta, temperatura u Salzburgu bila je iznad nule, a snijega nije bilo ni na prividu. Zaputili smo se prema glavnim trgovima (ima ih ukupno 5), a nakon nekog vremena shvatile smo da nam se ne da slušati vodiča i hodati, i Salzburg nas pretjerano nije zanimao, pa smo odlučile ići svojim putem. I opet se zajebale. Pojele smo neku kobasicu punjenu sirom, koja je bila solidna, ali sam dolazak do te kobasice bio je nemoguć. Prvo, niti jedan štand nije imao normalan natpis, već je sa svakog odjekivao BOSNA - BOSNA - BOSNA i tisuću i jedna verzija te bosne na njemačkom i onda više nisi znao koja je cijena čega. Na kraju je Klaudia upitala nekog čovjeka ispred nas was ist das, da bi nam žena odgovorila baushcwarmergermerknadelingmerscheling na što smo joj samo odgovorile make it two. Jesus, Austrijanci, naučite raditi normalne menije! 

Imale smo još tri sata slobodnog vremena, pa smo se odlučile popesti na brdo do utvrde s kojeg se pruža nevjerojatan pogled na cijeli grad. I doista je. Nebo u daljini izgledalo je poput dalekog mora, a barokna arhitektura davala je poseban štih. 



Potom nam se jelo nešto slatko. Naravno da nije bilo klasičnih frituli, niti čak prokletih germknedli. Zastale smo pokraj jednog štanda gledajući nešto nalik na hrpu malih govanaca s čokoladom, a čovjek sa štanda objašnjavao je nekoj ženi na hrvatskom da je to jabuka. Mi smo odabrale nešto s borovnicom, kao neko tijesto uvaljano u borovnicu i preko toga prelile čokoladu. I bilo je ekstremno fino, ali je jedna porcija bila i previše za obje. Dakle, opet smo se zajebale. I potrošile 14 eura na nešto što smo pokušavale kasnije darovati beskućniku. Beskućnika nismo pronašle, pa smo zdjelice ostavile na nekoj ogradi. Najgore je kad novce potrošiš na lošu hranu. 

Ali, Salzburg je sladak. I romantičan. I u nekoliko navrata smo zaželjele da su naši dečki tu s nama da i s njima podijelimo dozu te romantike. Hallstatt je još slađi. Bez obzira na katastrofalnu gastro ponudu. Od sada nosimo zdjelice s hranom na svako iduće putovanje. I baš nas briga što će tko reći. Imat ćemo 4o eura viška. 





Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Tin Ujević : blizak svima, a različit od svih

,, Vidovit i vitalan, pomnožen sa svijetom, on je, kad to jeste, najživotniji i najmoderniji naš pjesnik, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. ''  Riječi su to kojima je Jure Kaštelan opisao Augustina Tina Ujevića, rođenog na današnji dan, 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu.  Zamisli, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. Teško da možeš ostati ravnodušan na takav opis.  Evo nje, opet se našla pisati o poeziji, kažeš. Jesam, da, a šta ću kad sam ti takva. Ona koja u 2019. godini još uvijek čita avangardnu poeziju. A čak ni ne studira književnost. Bliska svima, različita od svih. Baš poput Tina.  Poprilično sam uvjerena da sam u prošlom životu rakijala s njim rame uz rame na potezu Teslina-Masarykova i slušala tu čaroliju riječi, nikad potpuno trijezna. Jednom kad su Ujevića pitali zašto toliko pije, on je odgovorio: ,, Jer vas ne mogu gledati'', misleći na hrvatski narod.  Ali, znate šta, nije on bio ni blesav. U  Masarykovoj 13 nalazila se...

dobri momci, zločesti dečki i Al Pacino

Filmovi. Nikad nisam voljela ljubavne filmove i ne možeš mi reći da želiš da je John Hughes režirao tvoj život. I da je onaj netflixov film o svim dečkima koje je neka djevojčica voljela najljepši film na svijetu. Najljepši film na svijetu vjerojatno je Schindlerova lista ili bilo koji film Stevena Spielberga koji bi me mogao natjerati na suze i da snimi muhu zarobljenu u paukovoj mreži. Ali, valjda ovisi što preferiraš i o ukusima se ne raspravlja. Iako ćemo uvijek raspravljati.  Raspravljat ćemo o tome jesu li nam zgodniji frajeri s plavim ili smeđim očima, svijetlom ili tamnom kosom, sa six packom ili dad bodsima . S dad bodsima , logično. Jer ti je na njima ljepše ležati i znaš da sigurno vole pivu. A realno, ne treba ti frajer koji ne voli pivu jer znaš da onda nije nikakav frajer nego se samo voli kurčit sa svojim mišićima, a ti ćeš se bez veze brinuti jer izgleda bolje od tebe na plaži, toliko da se za njim okreću i muškarci i žene. To ne želimo, želimo da se okreću za ...

stari Nestorov, gospon Čeda i još JEDAN

O, matori... ne mogu da odeš a da ti ne posvetim još jedan tekst na blogu, iako više ne pišem ovdje... bacila sam se u neke druge vode, znaš. Posljednji tekst koji sam ti posvetila bio je onaj nakon koncerta u pulskoj Areni, sjećaš se?  Bio je to vrhunski koncert, iako se mnogi možda nisu složili s repertoarom, a ja sam ti već oprostila što mi nisi otpjevao Rapsodiju o Katrin, iskupio si se s drugim pjesmama koje čuješ samo u jedinstvenim prilikama kao što je ta. Zemlja vila, bila je stvarno. Doduše, nekako sam tad već zamijetila da si mi nešto stariji nego prošle godine, ali nisam se obazirala, vjerovala sam da godine, baš kao i granice, nacionalnost i religija, tebi ne znače ništa. Ma znaš šta, nisu ni značile. Kao što i sam kažeš, život je ona crtica između godine rođenja i godine smrti.  Na dan kad si umro, a moram priznati da si vraški pazio u koje vrijeme ćeš otići, da bismo se mogli pripremiti za novi radni tjedan, pitala sam se što se događa s ljudima nekoliko minuta p...