Prije dva mjeseca, točnije, 13.3., kad sam saznala da ,,dva tjedna neću ići na fakultet'' (smijem se i dalje), pomislila jesam na to kako ću u ta dva tjedna, a smijem se i dalje, baš imati vremena za sebe - da odradim sve zaostatke, da napišem nekoliko blogova, da pročitam koju knjigu, da možda napokon naučim danski i da, kao i uvijek, nastavim vježbati, makar i kod kuće.
Nastavila sam vježbati, a u međuvremenu pogodilo nas je milijun drugih stvari, preko potresa, požara, fašizama i otkaza, ali neka sam ja nastavila vježbati i iz ove karantene ću izaći s minimalno 5 kg manje (da budem iskrena, nisam se ni vagala) i s puno užim strukom i tanjim nogama. Kad smo već kod hvalisanja - i s vrlo dobrim znanjem pečenja bezglutenskih i beskvasnih kruhova. Bijeli šećer i pšenicu nisam konzumirala još od Valentinova, a rođendan sam proslavila uz prvu keto tortu i pohanu piletinu sa sezamom - u pirovom brašnu. A kada čujem sve koji komentiraju kako su se udebljali i kako ne mogu prestati jesti i kako im taj bolesni i potpuno totalitaristički hashtag #ostanidoma sad zapravo i odgovara - ja jedva čekam izaći van i prošetati svoje duge, vitke noge. Op, op, nemojte me odmah zamrziti, pa tek sam se vratila!
Da se ovo ne bi pretvorilo u hvalospjev meni od mene:
- i dalje kasnim sa svim zadacima.
- nisam napisala niti jedan blog.
- naučila sam osnove danskog, ali sve što znam reći je: ,, Drenge drikker maelk'' i Duolingo mi danonoćno prijeti da će mi ubiti obitelj ako ne nastavim s osnovama broj dva.
Ta prva dva tjedna karantene, kad sam mislila da će stvarno biti dva tjedna, bože koliko sam nekad naivna, bila su mi i prolazna. Napokon nisam objedovala u jedanaest navečer i nisam jurila s jutarnjih treninga na vlak i pri povratku na neki treći posao. I nekako mi se to malo počelo i sviđati. Ali, ovo nije dnevnik iz karantene broj ne znam koji, a ja se ne želim zatrpavati negativnim mislima i moj blog će zauvijek ostati corona - free prostorom, pa da odmah kažem - neću prepričavati što sam dalje radila, niti ću iznositi svoje mišljenje (nezadovoljstvo) nastalom situacijom.
Došla sam da pričam o nečem trećem. I da, kao i uvijek, poručim da ne pristajete na manje od onoga što zaslužujete.
Naime, sutra se otvaraju teretane. Svi koji me poznaju, apsolutno su na meni vidjeli koliko me činjenica zatvorenih teretana i rekreacijskih objekata iskreno boljela, jer zdravlje i tjelovježba su mi važniji od ičega, a ako netko preventira sve bolesti, uključujući i ovaj (ne)postojeći Covid-19 (ups, jesam li se odala?) to su svakako osobe iz fitness struke. Struka je ovih dana postala vrlo popularan naziv za sve profesionalce i one koji se tako osjećaju. Svi se pozivaju na struku, svi slušaju struku i željno iščekuju što će struka reći. Jer struka zna. Ona je stručna. Nisam prevelik fan te imenice, a sama još uvijek nemam struku, ali sam u onome što radim vrlo profesionalna, kompetentna, kvalitetna. Vidite li koliko sinonima postoji za pridjev stručan, a zvuče mnogo pouzdanije? Upravo sam ubacila još jednu.
Nisam kineziolog po struci, niti sam službeno još novinar, ali u obje branše radim tako da zarađujem novce, što znači da moj rad ipak nešto vrijedi. I da nešto znam. Dobro, zbog cijele koronagluposti cijeli svijet je stao, pa čak i fitness i marketing, područja za koja sam mislila da su nepobjediva, ali dobro...
Naravno da u situaciji krize moraš drugačije sagledati na stvari i ne smiješ gledati isključivo svoju korist jer bi onda bio prozvan ratnim profiterom, moraš biti milostiv i ako nudiš neke usluge bilo bi vrlo nepristojno od tebe da ih za vrijeme kada je većina ljudi ostala bez posla naplaćuješ. Da, sasvim se slažem s time, ali danas smo došli do toga da djevojka na Instagramu koja ima dobro tijelo jer trenira i naprosto je vizualno ugodna, nudi svoje programe vježbanja za 100-150 kn. I takvih je mali milijun. A zašto? Zato što je te programe lagano napisati, oni vrijede za sve i ne moraju u njih uložiti ništa osim vremena koje im je potrebno da to sastave i eventualno snime. Ljudi ne znaju pravilno disati, ne znaju što je to muscle-mind konekcija i ne znaju, nakon tih programa, kako neke vježbe uopće pravilno izvesti. Oni će možda vidjeti neke rezultate, ali hoće li nastaviti s takvim stilom života dugotrajno?
Moram li onda uopće i govoriti o novinarstvu? O novinarstvu koje se u ovoj situaciji pokazalo kao najizmanipuliranija profesija i koja će učiniti baš sve da zaradi koji novčić više. A to će učiniti tako da će prodati sebe. Ono što predstavlja, ono što može i na kraju krajeva, ono što zna - istinu. Kako je moguće da je danas svatko novinar, da nas vijesti preplavljuju svakodnevno lažima u koje više ni budala ne bi povjerovala, kako? Kako je moguće da je novinar danas netko tko ima nekoliko tisuća pratitelja na Instagramu, a on je ujedno i fitness trener?
Ja jesam novinarka. I jesam fitness trenerica. I nisam na prodaju. I moji programi ne koštaju 100 kn, a ne koštaju ni moje riječi. I nikada me nećete moći kupiti. Zato i znam koliko vrijedim.
Lijepo je Antun Branko Šimić rekao: ,, Pazi da ne ideš malen ispod zvijeda. '' Stvarno, pazi. Za dobre stvari treba vremena, novaca, truda, ali i samopoštovanja.
Primjedbe
Objavi komentar