Tara Musulin

Mojem Zagrebu, kojem dugujem sve. Moj Zagreb danas slavi rođendan i još jedne godine dočekao ga je sa suzama u očima - razrušen, slomljen i umoran. Moj Zagreb je na nedjeljno jutro 22. ožujka prošle godine, u 6 sati i 24 minute pogodio snažan potres i on to nije mogao izdržati. Moj Zagreb mi se urušio pred očima. Zamisli, koliko je to morao biti jak potres da se jedan Zagreb, onako prelijep i veličanstven, jak kao čelik, sruši do temelja. Iako je od tog dana prošlo više od dva mjeseca, on je još uvijek u velikim bolovima. Prepušten je sam sebi, njegovi ljudi  mu odbijaju pomoći, a on svoje građane još uvijek ne želi pustiti na ulice i ne predaje se. S mnogih krovova i fasada još uvijek padaju dijelovi, u kućama koje su označene kao neupotrebljive ljudi i dalje žive i borave, a on zadnjim atomima snage pokušava ostati živ. Ali moj Zagreb se umorio.  Umorio se od ljudi koji su mu ukrali slobodu, identitet i narav, koji su mu promijenili nazive ulica i trgova i koji g...