Tara Musulin

Jučer ujutro sam se probudila. Mislim, hvala dragom svemiru da jesam, živa i zdrava. Ne toliko oduševljena što je pola osam i ja moram pokafenisat i počet učit', ali šta sad, najmanji problem. Sunce sija, proljeće je, kako divan dan, pomislim. Odem na društvene mreže bezveze bacit pogled da vidim što se novo dogodilo u svijetu u posljednjih 8 sati otkako sam bila neaktivna, ne baš mnogo, zasigurno. Što bi se moglo dogoditi da bi značajno moglo utjecati na moj početak dana, a kamoli tek ostatak dana?  Pročitam : u 76. godini života preminuo je Stephen Hawking . Znaš ono, takve stvari možeš očekivati svaki dan. Tužno je da se i događaju zaista svaki dan, nekome osobno, nekome ne, ali smrt je ipak dio cijelog putovanja. Prva stvar na koju sam pomislila, čim sam počela više i više scrollati, jest kako će sad sve društvene mreže bit preokupirane objavama njemu u počast, objavama  ljudi koji možda ni nisu znali mnogo o tom čovjeku, samo zato jer je to ''socijalna dužnost'...

Moja prijateljica, koja je zapravo ja u malo drugačijem obliku - znate ono kad imate osobu koja je baš ista ti i imate jezivo slične poveznice i sličnosti u životu, mi je jednom rekla : ,, Tara, ti studiraš pravo, a ideš potpuno krivo. ''  Ako me poznaješ, znaš da je to jebena istina.  Možda zato što stvarno nikad nisam mislila da ću završiti na tom fakultetu. Niti je itko. U osnovnoj školi živjela sam u uvjerenju da me zanimaju jezici (i da mi kao leže) pa sam upisala jezičnu gimnaziju. Križanićevu. Šesnaestu. XVI. Jednu jedinu. Onu najtežu. Nakon što sam ju završila, shvatila sam da je učenje jezika zadnja stvar koju u životu želim raditi. Dobro, prije ekonomije. Cijenim sve profesore jezika (skoro) i one koji to žele postati, ali ja ne želim. Mrzim djecu. Mrzim srednjoškolce, još više studente. Zašto bi ih učila izražavanju na nekom drugom jeziku kad se ne znaju izražavati ni na vlastitom?  Tako sam htjela postati književnica, jer mi je moja učiteljica u 4. razred...