Tara Musulin

Opet skoro mjesec dana nisam ništa objavila, ali odavno sam se prestala truditi pridržavati nekakvih rokova, ali sam počela zapisivati stvari koje moram obaviti sutradan jer ih se u suprotnom neću ni sjetiti, a kamoli tek napraviti. Pisanje bloga nikad nisam stavljala na listu stvari koje moram, jer to nije nešto što moram, već nešto što želim. A nekad, jebiga, ne želim. I ne da mi se. I radila bih sve drugo, samo ne sjedila za tipkovnicom i pisala. Jedino ne bih razgovarala s bakom iz Metkovića. Ali sve drugo bih. Prije nekih šest mjeseci objavila sam post pod nazivom ,, studiram pravo, a idem krivo'' kojim sam pokušala odgovoriti na konstantna čuđenja i nedoumice zašto se netko poput mene ikad našao na zagrebačkom Pravnom fakultetu ( i dalje tvrdim, onom najtežem). Ali eto, ne možeš očito studirat pravo i ići u isto vrijeme krivo. A ja ću uvijek ići krivo da bih završila na pravom putu. Mislim da su pitanja poput : ,, Zašto si upisala pravo ako te to ne zanima?''...

Nakon 45 dana izbivanja, vratila sam se u stvarnost koja me lupila najjačim udarcem, a ja sam još uvijek na godišnjem. Opet ću se referirat na svog Balaševića, ali taj čovjek mi jednostavno upravlja mislima i rekao je prije mene sve ono što sam oduvijek sanjala, ali valjda je to tako s nama rođenima u maju. ,, Bio je septembar, i u opticaju je još bilo curica sa tragom kupaćih kostima na koži, korzo je mirisao na vanilu i nove knjige, ali meni se nije nikud išlo.   '' (Tri posleratna druga, Đorđe Balašević) Rujan nikad nisam voljela možda iz razloga jer sam do prije dvije godine još uvijek prvog tjedna kretala u školu, koju nije da nisam voljela, ali nisam jer nitko nikada nije volio školu. Voljela sam ljude i atmosferu, markiranje španjolskog i pušenje na stepenicama. Slobodne sate, Phariju i Plavo stablo. A sad, kad su došle neke druge životne okolnosti rujan je postao, za neke, mjesec za rješavanje preostalih ispita i spašavanja godine, a za druge, spašavanja samog s...