Tara Musulin

Jednom sam na Tumblru naišla na citat Donalda Millera, američkog best seller autora i javnog govornika (što uopće jesu javni govornici, ako se ja obraćam javno iznošenjem svojih tijekova misli, jesam li i ja javni govornik?) koji je glasio ovako : ,, Ljudsko tijelo se u srži promijeni svakih šest mjeseci. Gotovo svaka stanica kose ili kože izumre i nova dođe na njezino mjesto. Nisi ista osoba koja si bio prošli studeni. '' Ako me moja matematika dobro služi, rekla bih da je Donald Miller ovaj citat napisao negdje u svibnju. Matematika me inače ne služi, u osnovnoj školi sam imala jedva četvorku, što je ekvivalentno jednoj čvrstoj dvojci iz srednje škole. Moja dvojka u srednjoj nije bila nimalo čvrsta, bila je navučena na jedvite jade spremna da svakog trenutka pukne. U trećem razredu je i puka, pa sam išla na produžnu nastavu, svojevoljno, doduše, a i dalje smatram da je to najbolja odluka koju sam tada mogla donijeti jer mi je trigonometrija sad easy peasy. Nije da će mi crt...

Ovo je još jedna priča o tome kako sam upoznala čovjeka koji je sudjelovao u kreiranju mene kao osobe gotovo jednako kao i trio fantastiko : Majka, pape i Pavao Pavličić - o kojemu sam već pisala. A koliko god disfunkcionalna moja obitelj možda i jest, odrasla sam u okruženju dobre glazbe i možda ću dijelom zbog toga uvijek preferirati riječ glazba preko muzike, nekako jer više predočuje njezinu snagu, ali to je neka druga stvar. Spomenula sam da je pape imao bend, dugu crnu kosu i gitaru, što se mojoj Majci najviše i svidjelo. Neke druge stvari, možda, nisu, ali kako Đole kaže, suprotnosti se valjda privlače, iako ne vjerujem u to toliko.  Sjećam se svojeg četvrtog rođendana, 3. svibnja davne 2002. godine, koji sam proslavila na Jarunu, u Oazi, mislim da se tako zvalo to mjesto. To nije bio restoran, možda čak ni nema ime Oaza nego smo ga samo mi tako zvali - to je jedna od onih roštiljskih kućica s krovom, koja je, ako se ne varam, bila na onom odvojenom otočiću usred jeze...