Tara Musulin

,, Ali u  istom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s mrvicama kolača, dotaknuo nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se zbivalo u meni. Smjesta mi sve nedaće života postadoše ravnodušne. I tad mi najednom pred očima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiću madeleine koji mi jeu Combrayu, u nedjelju ujutro, davala tetka Leonie kad bih došao u njenu sobu da je pozdravim... Miris i okus; premda nježniji, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena. '' Marcel Proust, Combray (U traganju za izgubljenim vremenom).  Marcela Prousta čitali smo, čini mi se, u trećem razredu srednje škole kad mi je hrvatski jezik predavala jezerska djevojka i nije mi baš bilo svejedno idućeg ljeta kad me vidjela razbijenu na jezerskoj fešti. Ovo nije priča o tom, ni pjesma, fulo si ton.  Mislim da nismo čitali cijelog Prousta nego samo...

Hej, evo mene opet. Nakon skoro jednomjesečne pauze, po ne znam koji put. Umetnula bih sad ovdje jedan prošlogodišnji post u kojem sam pisala o tome kako nekad jednostavno zaboravim na neke stvari, uključujući i blog, tako da neću previše pisati o tome zašto me nije bilo, zašto mi se nije dalo i zašto sam zaboravila. Nisam. Nedostajali ste mi, a nekako se toplo nadam da sam i ja vama. Ako ste zaboravili na mene, nema veze, podsjetit ću vas opet.  Mislim da je ova promjena vremena svima udarila u glavu i da više nitko nema pojma u kojem se vremenu i godišnjem dobu nalazimo. Ah, u Titovo doba zimske jakne nisu se nosile u maju i znao se neki red. Jučer sam razmišljala hoću li obući haljinu, danas mi je bilo žao što nisam uzela šal. Klima je poludjela, a i mi smo, bome.  Jako sam sretna u ovih mjesec dana otkako sam zadnji put pisala, sve sretnija i sretnija, ali nekako sam osjetila da kad ti se sve u životu posloži više nemaš toliko potrebu dijeliti s ljudima neke stvari....