Tara Musulin

Na današnji dan, prije osamnaest godina rodio se moj brat. Da, osamnaest! Moj brat, danas punoljetan, uvijek će biti moj mali brat, iako me prerastao za dobrih 15 centimetara. I uvijek će prijetiti mojem dečku.  Ali na današnji dan, prije godinu dana, tužne su nas ujutro probudili. Pogledala sam u mobitel i to je jednostavno bilo to - Oliver Dragojević je otišao s ovog svijeta. A ja, kao i većina svijeta, usudim se reći svijeta kada je riječ o tako velikoj ličnosti, nisam mogla doći k sebi. I suze nisu prestajale kapati s lica dobrih par sati.  I da je riječ o bilo kojoj drugoj osobi, bila bih užasno ljuta. Zašto? Kako zašto, pa tko se usuđuje mojem malom bratu ukrasti njegov dan? Ali, riječ je o njemu, Oliveru, koji nam je svima podario pismu, more, ljubav za cijeli život. I važan mi je. Kao i moj mali brat. Pa mu dopuštam da dijele ovaj dan.  Ja kad želim da sam na moru pustim si Olivera. Ili kad ne želim da sam na moru, iako uvijek želim biti na moru, ali zna...

Prije točno godinu dana, baš na današnji dan, 24. srpnja, objavila sam post pod naslovom:  pisat ću vam poslije, da pamtim sunce juga   kojim sam se simbolički rastala od aktualne blogovske sezone i otišla u nepovrat ljeta. Uz stihove Đorđa Balaševića.  Nadam se da mi Đole neće zamjeriti što sam još jedanput ukrala stih kako bih ga iskoristila za naslov, ali bilo je najprikladnije, obzirom je ovo svojevrsan nastavak istoga.  Stihovi su iz pjesme Oprosti mi, Katrin za koju sam u tom postu napisala da je pjesma mog života iz nekoliko razloga, a u životu ti baš ništa ne dođe slučajno, pa ni meni ona.  Ne znam koliko sam puta ponovila i koliko ću još ponoviti, ali život je doista nepredviljiv i baš kad misliš da te ne može više iznenaditi, on to učini.  Ovog ljeta idem u Pulu. I u glavi čujem isti slatki glas konduktera s pulskog kolodvora: ,, Ekspresni vlak za Paris... Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, Paris, polazi sa četrnaestog kolosijeka,...

,, Vidovit i vitalan, pomnožen sa svijetom, on je, kad to jeste, najživotniji i najmoderniji naš pjesnik, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. ''  Riječi su to kojima je Jure Kaštelan opisao Augustina Tina Ujevića, rođenog na današnji dan, 1891. godine u Dizdara kuli u Vrgorcu.  Zamisli, slobodan kao bura i rodan kao zemlja. Teško da možeš ostati ravnodušan na takav opis.  Evo nje, opet se našla pisati o poeziji, kažeš. Jesam, da, a šta ću kad sam ti takva. Ona koja u 2019. godini još uvijek čita avangardnu poeziju. A čak ni ne studira književnost. Bliska svima, različita od svih. Baš poput Tina.  Poprilično sam uvjerena da sam u prošlom životu rakijala s njim rame uz rame na potezu Teslina-Masarykova i slušala tu čaroliju riječi, nikad potpuno trijezna. Jednom kad su Ujevića pitali zašto toliko pije, on je odgovorio: ,, Jer vas ne mogu gledati'', misleći na hrvatski narod.  Ali, znate šta, nije on bio ni blesav. U  Masarykovoj 13 nalazila se...