Tara Musulin

Ispričala sam već nešto o svojem obiteljskom stablu. Ne baš sve, bilo bi previše. Da i sama istražujem svoje predke na findyourancestors.com bih možda otkrila da sam u nekom daleko-bliskom srodstvu s Benitom Mussolinijem. Iste smo visine, ne bi me čudilo. Obično je to i prva stvar koju me ljudi pitaju kada čuju moje prezime. Pisala sam nešto i o mojem Metkoviću, koji i nije baš moj. Didin je, a i papin. Nemam ni što više pričati jer nije ništa posebno. Samo je ful vruće, i imamo previše mandarina koje šaljemo na otkup, ili ih imamo premalo. Nikako na zelenu granu s tom klimom. Opet ću okrivit Hercegovke. Također sam pisala i o Zagrebu, koji je moj dom. Ali broj dom jedan. Jedna sam od pobornika koji zagovaraju onu, dom nije mjesto već osjećaj ili ti ga dom je tamo gdje ti je srce.  Mislim da je dom netko, nešto ili negdje - ne treba nužno biti   definirano svojim postojanjem ili ne - to je to kad osjećaš to. Kad si svoj. Opušten. Kad možeš hodat gol ili obučen, baš...

Zagrepčanka sam. Rođena, odrasla i u gradu. Na što bi se najbolji prijatelj moga brata pobunio jer me stalno proziva da nikada nisam doma. Moji korijeni variraju od susjedne Italije (pa sam vjerojatno zato odabrala Gabriolu?), doline Neretve, preko ogranaka Dinarida. Malo me ima u Sloveniji, Njemačkoj, Engleskoj. Svugdje po malo, nigdje skroz. Možda je to moj najveći problem? Dalmatinska sam kći. I unuka. U našoj kući vladao je stih pokojnog Vinka Coce, valjda onaj najpoznatiji, koji ti je sigurno tvoj prijatelj Dalmatinac jednom šapnuo u uho na Dinamovoj utakmici ,,pape i dida bili su Torcida. '' Makar zapravo, i nisu. Pape je svirao u bendu koji se zvao Ja i ostali jer ga nije previše bilo briga kako se to ostali zovu, a dida je brao mandarine i sadio maslenike dok je smišljao kako ne postaviti fontanu u Metkoviću jer ima bitnijih stvari za uložit novac, recimo dječji vrtić, škola, ne daj Bože, dom zdravlja. Ali su navijali za Hajduka. I dalje navijaju. Smiješan je taj moj ...

Obećala sam ti drugi tekst odmah, u kojem pišem o sebi.  Zaboravila sam iskreno kako se ovo radi, pisanje, mislim. Čak sam se pola sata dvoumila koji ću font odabrati - jer sam užasno praznovjerna da dobar tekst mogu napisati samo u odajama svojeg Worda na svojem laptopu, ne tvojem.  Nekoć sam pisala u Tahomi ili Times New Romanu, kad pišem skriptu pišem u Calibriju jer baš izgleda skriptasto i malo te taj font tjera da učiš. Samo malo. Odabrala sam Gabriolu, jer mi se sviđa ime. Iako ne volim ime Gabri(j)ela ; ništa osobno djevojkama koje ga nose (fantastične ste sve od reda), ali sam ful osjetljiva na ženska imena. Zapravo sva imena. Ali ti neću reći da imaš ružno ime jer sam pristojna. Gabriola mi se dopala jer zvuči talijanski, kojeg nisam nikad učila a volim ga više od španjolskog. I malo me podsjeća na raviole. Volim raviole, pogotovo kad ih radi moja baka iz Metkovića. Makar nju pretjerano ne volim, što je možda nepristojno za reći iako sam maloprije spomenula da sam...

Mislim da te previše ne zanima zašto počinjem pisati blog, kao što nikoga zapravo ne zanima jer si nebitan, nego si samo kliknuo na ovo jer sam ti poslala link. Onda neću pisati o tome zašto počinjem pisati blog, nego ću ga samo početi pisati. Makar ne znam točno kako se blog piše, ali znam pisati - što god hoćeš. Seminarske radove (dogovorit ćemo se oko cijene), eseje za maturu (napušena ili ne, wink wink ), na bilo kojem jeziku osim španjolskom jer realno, ne znam španjolski i nikad ga neću znati koliko god dugo ga učila jer ga ni ne želim znati.  Iako te ne zanima zašto počinjem pisati blog, ako si već došao ovdje možda te zanima o čemu ću pisati? Ili ne, svejedno je, nisi mi previše bitan u životu. Pisat ću o sebi, kao što možda i vidiš prema naslovu mojeg bloga koji te ne zanima ali si ovdje, jer nisam niti malo narcisoidna osoba. Možda samo malo. Ma, ipak nisam. Jer volim pričat sama sa sobom, ali je ful manje čudno ako počinješ pisati i svoje misli i životne dogodovštine ...