Tara Musulin

Jedna sam od onih koja vjeruje da se sve događa s razlogom. I da iako je zapisano u zvijezdama, ne znači da ti nemaš utjecaja na to kojim će tokom ići tvoj život. Jučer sam krenula na faks, kao i svaki drugi dan ovog užasno dugačkoga mjeseca siječnja, putničkim vlakom 2205 Zagreb Glavni kolodvor - Koprivnica koji polazi s perona 3A, petog kolosijeka u 11 sati i 13 minuta. Kašnjenje u dolasku 15-ak minuta kao i kašnjenje u polasku oko 10 minuta uobičajeno je za svaki dan, s obzirom na radove između kolodvora Vrbovec-Križevci i presjedanje na autobus između 7 - 14 sati, svakog radnog dana. Ali jučer vlak 2205 nije kasnio ni u polasku ni dolasku. Na peron sam stigla u točno 11 sati i vlak je već tamo čekao. Pomislila sam: ,, Wow, ovo je neki dobar znak. Sigurno će bit super dan, čim vlak ne kasni. ''  Puntički vlakovi staju na svakoj stanici. Maksimir, Trnava, pa zatim Čulinec. Kad odjednom, malo prije Sesveta, vlak se počeo naglo naginjati i usporavati. Stali smo. Od...

U četvrtak ujutro bilo je standardno, buđenje, kava, neko brzinsko listanje literature za seminare, oblačenje, ručak kod pape, pravac 2A peron, drugi kolosijek i vlak Koprivnicu.  Ali nebo iznad Zagreba bilo je oblačno, a ja sam htjela biti u vlaku za neko sunčano i toplo mjesto, što Koprivnica definitivno nije. Sve u mojem cekeru bilo je isto kao i svaki drugi dan - mala bilježnica, pernica, maramice, sredstvo za dezinfekciju ruku (jer HŽ), ručak u plastičnoj zdjelici, vilica, labelo. I knjiga o Oliveru Dragojeviću koju sam brzinski šiknula u torbu tog jutra. Možda je djelomično bilo i zbog Galeba koji je došao na shuffleu , ili melankolije koja prevladava u siječnju, ali uhvatila me neka sjeta za nekim ljetima, suncima, dalekim ili bliskim morima, svejedno je. I nije me pustila. Željela sam ležati u nekoj uvali, slušati kako mi more pjeva i mirisati mješavinu soli i borova. I nemati dvjesto slojeva odjeće na sebi.  Vjerujem da je to sve dio te siječanjske depresij...

Naziv bloga izvukla sam davno, još u srednjoj školi kad sam pisala priče o djevojci koja je voljela pisati, ali nije znala o čemu bi pisala. Tako joj je jedan zgodan mladić kojeg je upoznala u Splitu, guste crne kose i plavih očiju, u kojeg se strašno zaljubila istog trenutka kad ga je ugledala (a tko i ne bi?), predložio da piše o njemu, ponekad. I ponekad je pisala o njemu. Ali ja sam ipak odlučila pisati o sebi, ponekad.  Kad prvo počneš pisati, blog, završni rad, udžbenik iz geografije za sedmi razred osnovne škole ili nešto četvrto - bitno je da dobro poznaješ ono o čemu pišeš. A koga to bolje poznajem od sebe? Druga stvar koja je bitna kad nešto počinješ pisati, u stvari, bitno je uopće ako voliš pisati i ako sebe smatraš osobom koja je u stanju nešto konkretno napisati što bi drugi ljudi eventualno mogli čitati sami od sebe (ne na tvoj nagovor ili iz kakvog očekivanja) je da poznaješ jezik kojim se koristiš i njegova pravila. Pravila o pisanju pojedinačnih znakova č,ć,...