Tara Musulin

U osmom razredu počela sam gledati HBO-ovu seriju Djevojke, koja je tada negdje baš i krenula s emitiranjem i bila je čista suprotnost onoj drugoj ženskoj seriji koju uglavnom sve žene svijeta znaju napamet (uključujući i mene) jer je došla iz perspektive jedne prave spisateljice (to stavljam u italic jer svi dobro znamo da Carrie Bradshaw nije bila prava spisteljica) i donijela priču o četiri djevojke koje su došle s diplomama društveno-humanističkih pravaca i još se nisu ostvarile. Bile su mlade, urbane, neiskusne, inteligentne i ful sposobne. I ispričale su nekoliko kvalitetnih priča o prijateljstvu, vezama, seksu i stvarnom životu nakon diplome koji sa sobom nosi suočavanje s nemilosrdnošću svijeta. Što ne znači da ne možeš u istom tom svijetu uspjeti.  Što zapravo mlade djevojke žele, mogu i znaju?  Biti djevojka između, recimo, trinaest/četrnaest kad dobiješ prvu mjesečnicu i poljubiš dečka prvi put i osjetiš kako te prevaljuje val promjena i postavljaš si glavno...

O, matori... ne mogu da odeš a da ti ne posvetim još jedan tekst na blogu, iako više ne pišem ovdje... bacila sam se u neke druge vode, znaš. Posljednji tekst koji sam ti posvetila bio je onaj nakon koncerta u pulskoj Areni, sjećaš se?  Bio je to vrhunski koncert, iako se mnogi možda nisu složili s repertoarom, a ja sam ti već oprostila što mi nisi otpjevao Rapsodiju o Katrin, iskupio si se s drugim pjesmama koje čuješ samo u jedinstvenim prilikama kao što je ta. Zemlja vila, bila je stvarno. Doduše, nekako sam tad već zamijetila da si mi nešto stariji nego prošle godine, ali nisam se obazirala, vjerovala sam da godine, baš kao i granice, nacionalnost i religija, tebi ne znače ništa. Ma znaš šta, nisu ni značile. Kao što i sam kažeš, život je ona crtica između godine rođenja i godine smrti.  Na dan kad si umro, a moram priznati da si vraški pazio u koje vrijeme ćeš otići, da bismo se mogli pripremiti za novi radni tjedan, pitala sam se što se događa s ljudima nekoliko minuta p...

Prije dva mjeseca, točnije, 13.3., kad sam saznala da ,, dva tjedna neću ići na fakultet '' (smijem se i dalje), pomislila jesam na to kako ću u ta dva tjedna , a smijem se i dalje, baš imati vremena za sebe - da odradim sve zaostatke, da napišem nekoliko blogova, da pročitam koju knjigu, da možda napokon naučim danski i da, kao i uvijek, nastavim vježbati, makar i kod kuće.  Nastavila sam vježbati, a u međuvremenu pogodilo nas je milijun drugih stvari, preko potresa, požara, fašizama i otkaza, ali neka sam ja nastavila vježbati i iz ove karantene ću izaći s minimalno 5 kg manje (da budem iskrena, nisam se ni vagala) i s puno užim strukom i tanjim nogama. Kad smo već kod hvalisanja - i s vrlo dobrim znanjem pečenja bezglutenskih i beskvasnih kruhova. Bijeli šećer i pšenicu nisam konzumirala još od Valentinova, a rođendan sam proslavila uz prvu keto tortu i pohanu piletinu sa sezamom - u pirovom brašnu. A kada čujem sve koji komentiraju kako su se udebljali i kako ne mogu pr...

Zašto svi uvijek jedemo govna? Zapravo, hranimo se njima. Trpamo si ih sami sebi u usta. Razmišljamo o njima čim otvorimo oči, pa ih doručkujemo, kriške prizalogajimo  dok nas nitko ne vidi i onda ih opet jedva čekamo smazati za ručak i večeru. I onda se pitamo zašto smo ih puni.  Ja inače nemam novogodišnjih odluka još od neke tamo 2014. godine kad sam odlučila smršaviti (i stvarno jesam!) jer se ne volim zatvarati u okvire koji me, umjesto da me potaknu da nešto zaista i napravim, samo ograniče i poklope. Mislila sam da neću imati ni novogodišnjih odluka za 2020., iako kao ulazimo u novodesetljeće, mada zapravo i ne ulazimo sve službeno do 1.1.2021. nego je ovo ono po djedovski ,, kad navršiš 20. godinu ulaziš automatski u 21. '' što je istina ali i neka kalendarska caka. Kako god bilo, ipak sam donijela jednu odluku. Prestajem si trpati govna u usta.  A kaj mi to znači? To mi znači da mi je više dosta šutjeti o nekim stvarima ili šutjeti nekim osobama i...

Prošlu subotu, 14. prosinca, moja prijateljica Klaudia i ja krenule smo put austrijskog adventa. U Hallstatt planiramo ići već dvije godine, ali svaki put nešto je krenulo naopako. Ili su nam otkazali put, ili jedna od nas dvije nije mogla ići taj vikend zbog obveza (čitaj ja, jer sam uvijek ja ta osoba). Ove godine smo rekle, treća sreća i prijavile se. Idemo u Hallstatt! Hallstatt je gradić na jugozapadnoj obali istoimenog jezera, u gornjoj Austriji, oko 50 kilometara od Salzburga. Adventsko putovanje je, osim Hallstatta, uključivalo i posjet samom Salzburgu, ali ću do toga doći malo kasnije. Za Hallstatt sam prvi put čula/vidjela prije 7,8 godina ili koje god da je godine već bila 2011./2012. i vrijeme kada su sve cure visile na Tumblru. I skužila sam - ovo mjesto se čini nerealno. I stvarno jest. Najpoznatiji je po rudniku soli koji je ujedno i najstariji rudnik soli po kojem je cijela epoha nazvana halštatsko doba. Do kraja 19. stoljeća do Hallstatta se nije moglo doći cestovni...

Na fejsu postoji jedna grupa - Tražim/nudim studentski posao .  Grupa je jednako korisna koliko i apsurdno glupa, a gotovo da ne znam osobu koja nije član te grupe. Tu se prenose članarine za Gyms4you, prodaju xice i studentski ugovori, popravljaju mobiteli, a rijetko kada zapravo nude dobri i pošteno plaćeni STUDENTSKI poslovi. Zašto sam naglasila ovo studentski? Zato jer ljudi nisu normalni. I jer očigledno ne shvaćaju što zapravo stoji iza poimanja takve vrste posla. Vjerujem da je rijetko tko ikad zapravo pročitao pravilnik o obavljanju istoga ili ono što stoji ispisano sitnim slovima na studentskom ugovoru. Na primjer, da, ukoliko se radi šest ili više sati, poslodavac je radniku dužan osigurati odmor od minimalno pola sata. Ali to sad nije toliko važno.  Ono što je važno jest da je postalo nenormalno teško pronaći studentski posao kojeg možeš raditi kada doslovno možeš, a da ćeš za to biti korektno i na vrijeme plaćen. Svi odjednom traže osobu koja zna raditi u Creativ...