Tara Musulin

Naslov ovog posta ukrala sam iz teksta moje najdraže pjesme na svijetu, pjesme mog života, Oprosti mi, Katrin - osobe mog života, Đorđa Balaševića. Vjerujem da se neće ljutiti jer sam mu parafrazirala stih, ali nekako počinjem misliti da bi se mogao naljutiti na mene jer sam odustala od prava, iako sam mu obećala da neću, jer Sava nikad nije odustao. Ali, ipak sam ja oduvijek čekala svitanja nova negdje između neba i tla.  Bez obzira što sam Dalmatinska kći iz doline Neretve, ljeta u nas nikad se nisu provodila tamo. Zapravo, jesu, ali to je bilo još ono vrijeme kad smo bili mali klinci i kad su starci htjeli putovati solo jer su i oni bili mladi, a još uvijek zaljubljeni, pa jedino što je preostajalo je gurnut dicu babi u ruke da nas našopa pohanim šnicelima i da nam onda prigovara šta ne moremo više isti , a pojeli smo sve što je stalo u naše male želudce.  Prije nego se rodio moj mali brat, koji više nije mali i prerastao me za jedno petnaest centimetara, a vjerujem da j...

Nogometna euforija donekle je prošla i nadam se da smo koliko-toliko svoje lude emocije doveli u red. Tramvaji su počeli voziti ( opet, koliko-toliko ), a trgovački centri raditi punim radnim vremenom. Ful je nezgodno kad radiš u West Gate-u na dan dočeka naših nogometaša, jer ništa ne vozi normalno. Mislim, ne vozi kako god okreneš. Iskreno, mislila sam da u West Gate nitko nikad ne dolazi još od 2013. , izuzev Rujanfestova koji se navodno održavaju ovdje negdje, ali opet, ne održavaju se u trgovinama i smatram da je to samo jeftin izgovor da nas pošalju u neku kurčevu zabit, kako bi se potrošilo manje love na organizaciju, a doveo veći broj ljudi i time povećala ukupna dobit. Ili profit. To je to od moje ekonomije. Nisam nikada voljela ekonomiju, nikad se nisam ni potrudila zapravo naučiti njezino značenje, ali ne volim nikakve kredite, kamate, zadužnice. Mani me se toga, to ću ti ja reć'. Ali, recimo, moj dida iz Metkovića, ekonomist je po struci. Završio je ekonomski fakult...

Jedino što je u životu bitno jest slijediti svoje srce, pouka je koju sam čula bezbroj puta i nedvojbeno isto toliko puta uvjerila se u veličinu njezinog značaja. Mali Princ isto tako kaže da čovjek samo srcem dobro vidi, jer je ono bitno očima nevidljivo, a nije li zaista tako? Moja domovina, zemlja u kojoj sam rođena i u kojoj sam odrasla, provela posljednjih dvadeset godina svoga postojanja, Hrvatska, nikada u meni nije izazivala veći nacionalni ponos nego ovih mjesec dana koliko je trajalo Svjetsko prvenstvo. Da, ovo je još jedan post o nogometu, a možda i nije. Tko zna. Moja Hrvatska, tvoja, naša, zajednička - sinoć je osvojila drugo mjesto, zlatno srebro, ali sam uvjerena da je osvojila srca ljudi diljem cijelog svijeta. Naravno da će uvijek boljeti biti drugi ako si imao priliku da budeš prvi, ali ovakav osjećaj nacionalnog ponosa nije me bacio u trans još od dana kad je Ante Gotovina pušten iz Haaga, te je tim činom naša zemlja u neku ruku zakoračila u bolju svjetlost...

Lessie se nije vratila kući, a svi znamo tko je Lessie u ovoj priči, barem ako čitate moje postove, a ako ste ovdje, vjerujem da i čitate. Mislila sam da sinoćnju utakmicu između Hrvatske i Engleske moje srce neće moći podnijeti, ali evo me, tu sam, izdržalo je, a i vrijedilo je. Boljelo me od tolike sreće za koju znam jedino kada sam, ironično, u Engleskoj, ali Majka me prije svega rodila ovdje. HRVATSKA JE U FINALU SVJETSKOG NOGOMETNOG PRVENSTVA i Drago Ćosić koji je u meni spavao posljednje četiri godine, što je ful nevjerojatno jer Drago Ćosić nikad ne spava, kao ni Rijeka, probudio se i vrištao koliko je dug i širok.  Trebalo nam je dvadeset godina... dvadeset dugih, teških, napornih godina da dođemo tu gdje jesmo, da cijelom svijetu pokažemo kakav nogomet igramo, a prije svega, da pokažemo da se ovaj put nećemo samo tako predati i prepustiti nekome ono što stvarno je naše. A mislim da je to ključ svega. Trebala nam je jedna osoba poput Zlatka Dalića koji je ovoj repr...

Shvatila sam da premalo pišem o svojim izbivanjima od kuće i odlascima u nepoznate avanture, pa sam odlučila napisati pokoju riječ o jednodnevnom izletu u Rijeku na dan utakmice četvrtfinala između Hrvatske i Rusije. Također i Engleske i Švedske, a zašto pišem danas? Jer su se moja proročanstva nadasve ostvarila i nisam sigurna hoće li mi srce puknuti u sutrašnjem susretu između Hrvatske i Engleske. Šanse su 50-50, kako god okreneš, pa sam valjda tako i ja. Već sam napisala, ali s obzirom da se situacija ponovno ponovila - i iako ovo gramatički nije najprihvatljivije - nemojte odmah dizati paniku - da sam dobila kunu za svaki put kad me netko pitao jesam li iz Rijeke ne samo da bih imala za kartu do Rijeke, već do Rovinja s Croatia Busom i najsipatičnijim vozačima.  Već sam pisala o tome da nema većeg novozagrebačkog govornika od mene, ali da izbjegavam govoriti kaj i zakaj, izbjegavam. Barem na ulici. Ironično. Ali nebrojbeno puta ljudi su me pitali jesam li iz Rijeke, na što...

14. lipnja krenulo je Svjetsko nogometno prvenstvo, a kunem se da sam dva dana prije toga bila u nekim drugim svjetovima u kojima je nogomet bila zadnja stvar na koju sam mislila.  Zapravo, prije svakog sportskog turnira, a gotovo da sport o kojem se radi uopće nije ni presudan, kažem si da se emocionalno neću vezati ni za jednu momčad/igrača/natjecatelja/para/koga god. Jednostavno neću. Gledati ću sport zbog sporta, a ne zbog ljubavi i preferencija. Kada je Darijo Srna napustio Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a sjećam se i datuma jer se nisam nimalo emocionalno vezala, 8. kolovoza 2016. godine, u pismu čije riječi još uvijek donekle pamtim, sam samoj sebi obećala da sad više nemam ni jedan pošteni i relativno opravdani razlog zašto navijam za hrvatsku repku. Darijo Srna je moj čovjek, bio i uvijek će biti, jer da nije nogometaš bio bi konobar u Metkoviću. Srećom, postao je nogometaš i bio je najbolji kapetan moje reprezentacije ikada, ali je imao i najboljeg oca koji nije ...